Popisi želja, bucket liste i veliki planovi uglavnom su rezervirani za egzotične i daleke destinacije. Ali ako ste u potrazi za dobrom pričom i pustolovinom najvažniji je prvi korak, pa tako nezaboravno putovanje možete doživjeti u Hrvatskoj ili ako samo bacite pogled preko granice. Ova godina bila je rezervirana za jednu takvu destinaciju. Highlander Slovenija, Kamniško – Savinjske Alpe idealno su se uklopile u kalendar obaveza, a sreća je bila još veća kada sam doznao da će mi se na startu pridružiti i neka stara lica s kojima godinama već lutam po planinama.
Što je Highlander?
Inače, ako još netko ne zna… Highlander je koncept koji je nastao u „ravnoj“ Slavoniji i na kojemu sa šatorom, vrećom za spavanje, svom odjećom, hranom i vodom te dodatnim neophodnim stvarima pet dana „tumarate“ planinama i divljinom od kontrolne točke do kontrolne točke na kojima u improviziranom kampu postavite šator, kuhate obroke i ujutro krećete dalje. To znači da cijelu kuću nosite na leđima pa se sudionici danima bore s teretom od (optimistično) 10 do 25 kilograma.
Godine iskustva i skupljanja kvalitetnije i lakše opreme te reduciranje samo na osnovne stvari moj su ruksak dovele do nekih 15 kilograma s vodom i hranom, a recimo da mi je cilj (vjerujem i realan) da u budućnosti hikam s maksimalnih 12. Daleko je to od nekih 25 kilograma koje sam imao na svom prvom Highlander Velebitu 2019. godine, koji ni sam ne znam kako sam završio. Tih 25 još je i dobro bilo kada se sjetim kako da sam htio nositi laptop i svakodnevno slati izvještaje za punkufer, ali srećom to sam sveo samo na javljanje na Instagramu. Dobro je i što mi teta iz Splita nije našla i poslala u Zagreb sjekiricu na koju sam još kao dijete bacio oko jer bi moja velebitska avantura vjerojatno bila gotova nakon nekoliko prvih kilometara od starta. I ovako je bilo izazovno, ali o tome više možete u nastavcima čitati ovdje.
Okuplja se družina za planinu
Uglavnom, moj prvi hiking partner – Arsen došao je iz Splita, s njim je došla nova članica ekipe Ana, a u Sloveniji smo se dan prije puta spojili sa starim drugovima, svima na stazi poznatima Hiking parentsima – Danijelom, Tomislavom i Svenom te njihovim pridruženim članom Jurajem. Pošto je prijevoz do starta bio organiziran podno skijališta Krvavec, gdje nam je bio i cilj, našli smo smještaj u blizini te uz već standardno provjeravanje opreme i sjećanje na prošle avanture proveli lijepu noć prije ranog odlaska u krevet kako bi se, koliko toliko, odmorni pojavili na startu, jer je buđenje bilo predviđeno za prije 5 sati ujutro.
Još po mraku dovezli smo se do cilja i ušli u autobuse koji su nas nakon nekih sat i petnaest minuta doveli Mozirskog gaja gdje je u 8 sati bio predviđen početak pustolovine. Dobili smo hranu za jedan dan, što je bilo super jer nismo, kao na nekim drugim Highlanderima, morali nositi ekstra težinu i hranu za dva dana, i lagano krenuli u dan.
I dok smo prolazili Mozirjem nasmijana lokalka prošla je pokraj nas na biciklu s kojeg je treštala polka. Kada je u jednom trenutku energično podigla ruku i kao da dirigira orkestrom dala signal za refren za nas je to bio znak da smo stigli u pravu Sloveniju i naša avantura mogla je početi.
Highlanderska dobrodošlica
Ruta za taj dan bila je prava Highlanderska, ona koja u startu odredi tko će doći do cilja. U nešto više od 21 kilometar uguralo se impresivnih 1410 metara uspona i 380 metara silazaka. Za usporedbu, oni koji su bili na Highlander Velebitu lakše će shvatiti, na Velebitu u pet dana ukupno je 3200 metara uspona i 4700 silazaka. Iako je nezahvalno uspoređivati staze zbog raznih stavki kao što su vremenski uvjeti, tehnička zahtjevnost staze, infrastruktura… ovo je samo podatak da dobijete dojam što nas je taj dan čekalo.
I tako smo krenuli kroz predivnu zelenu Sloveniju. Pogledi na vrhove i doline su se samo pružali ispred nas, a svaki dio staze pozivao je na odmor u idiličnoj prirodi. Duljina staze za prvi dan nije dozvoljavala da stanemo na baš svako mjesto na kojem smo mogli u trenu postići nirvanu, ali dobrim tempiranjem i promatranjem stanja družine napravili smo nekoliko većih pauza koje su nam dale potrebnu snagu za dalje.
Po svemu posebna Highlander staza
Iako dosta zahtjevan, ovaj Highlander razlikuje se od drugih na kojima sam bio i u tom smislu je lakši zbog brojnih planinarskih kuća, odnosno koča, i domova koji se nalaze na trasi. Iskoristili smo gotovo svaku za osvježenje, wc ili hranu i uživali u najboljem od Slovenije. Iako bi u originalnim pravilima Highlandera takve stvari trebale biti zabranjene, zovu predivnih objekata na uzvisinama nismo mogli, a ni željeli odoljeti. Pauza za bezalkoholni iso radler gurala nas je od točke do točke te na kraju prvog dana pogurala sve do prvog kampa koji se smjestio ispod vrha Smrekovec (1577 metara) pokraj Doma na Smrekovcu.
Dočekalo nas je dovoljno mjesta za šatore, izvor vode, logorska vatra, a jedina zamjerka organizatorima ide zbog toga što su nam za večeru dali suhu tjesteninu i to onu koju je potrebno kuhati čak 13 minuta. Kako na ovakvim događajima želite biti što lakši, Ana, Arsen i ja ponijeli smo samo jedno kuhalo i malu bocu plina, koju inače možeš razvući na 10 dana Highlandera. Međutim tri puta po 13 minuta i još vrijeme dok voda ne zakuha našu je zalihu za iduća četiri dana svelo na još jedno podgrijavanje za instant noodle i eventualno dvije kave po glavi, tako da smo se ostatak vremena morali snalaziti s tuđim resursima.
Nema veze, umorni i sretni zbog boravka u prirodi krenuli smo na spavanje. Neki su se dovoljno odmorili za drugi dan, a neki zbog hladnoće ili neudobnosti nisu gotovo ni oka sklopili…
Ako je prvi bio težak, što je onda drugi?
Prvi dan obično je jedan od težih, bez obzira na kilometre koji vas čekaju, jer je potrebno neko vrijeme da se privikneš na teški ruksak koji nosiš, a i pun si hrane i stvari koje ćeš s vremenom potrošiti i tako olakšati teret. Zato sam se veselio drugom danu u kojem smo trebali preći 500 metara manje nego prvog, ali kvaka, na koju prije puta nisam računao, je bila u tome što nas je čekalo 1250 metara penjanja i čak 1180 metara spuštanja.
Nažalost, prvog dana naš najmlađi član Sven se razbolio i nije mogao na planiranu turu, već je plan bio da se odmori i da nas s Tomislavom čeka na sljedećoj kontrolnoj točci. Nakon početnog strmog uspona od nekih 300 metara visinske razlike došli smo na vrh Smrekovec. Nije bilo previše vremena za uživanje u predivnim pogledima pa smo nakon nekoliko minuta već bili na putu prema Raduhi, gdje je trebao biti naše drugo mjesto za kampiranje. Iako je u Highlander putovnici pisalo kako je ova dionica teža nego ona dan prije, meni se staza činila sasvim ok. Možda sam očekivao gore, ali kombinacija uspona i silazaka te ravnih dijelova bila je taman da nas ne preuzme monotonija i umor. Prvu veći pauzu, onu za ručak napravili smo ispred Kuće na Travniku. Iako kuća nije radila, pružila nam je dovoljno hlada kako bismo u miru pojeli i odmorili vjerojatno više od sat vremena.
Po savršeni jelenji gulaš
Kad smo napokon lagano krenuli na mobitel su počela stizati upozorenja o nevremenu koje je moguće u kraju kojim se krećemo. Kako je plan za završnicu dana bio penjanje do 2062 metra i Velike Raduhe ove notifikacije nisu nam se nikako svidjele. Lagano, uz češće pauze dovukli smo se ispod Velike Raduhe i kao najveću nagradu, oko 16 sati, dočekali Kuću na Loki pod Raduhom. Nevrijeme je bujalo iznad vrhova i dalo nam idealan alibi da nakon odmora krenemo drugom stazom i izbjegnemo još nekoliko stotina metara uspona i silazaka. Realno, bili smo izmoreni do krajnjih granica i zaobilazak vrhova je bio baš ono što nam je u tom trenutku trebalo. A trebalo nam je još nešto u kući, što nas je vratilo u život. Iso radler, pivo, jelenji gulaš i štrudle, ne nužno tim redom, došli su kao naručeni i kao nevjerojatna nagrada skoro na kraju dana za sve napore koje smo do tada prošli.
Nakon još sat vremena napokon smo došli do kampa, malenog šumarka na kraju planinske ceste u kojem nije bilo previše mjesta, ali kako nismo bili među zadnjima našli smo dovoljno prostora da postavimo šatore jedni kraj drugih i da u krugu s pivom u ruci prepričavamo doživljaje protekla dva dana. Nažalost tu večer se ni Danijela nije osjećala dobro pa je bilo jasno da ona i Sven sutra napuštaju družinu i kreću na oporavak u Zagreb.
Neki kući, neki natrag na stazu
Treća etapa nije donosila niti malo odmora. U knjižici je pisalo demotivirajuća 22 kilometra i 1150 metara uspona uz ogromnih 1410 metara silazaka. Danijela i Sven odradili su jutarnji dio staze zajedno s nama i spustili se u pitoreskno mjesto Luče. Neki su vrijeme u gradiću iskoristili za kupanje u rijeci Savinji prema kojoj su ove Alpe i dobile ime, a mi smo sjeli na kavu i čekali da Danijela i Sven pronađu prijevoz do kuće. Nije bilo lako, ali nakon što su ih organizatori odbacili do Mozirja, uhvatili su bus za Ljubljanu iz koje su napokon, opet autobusom, došli u Zagreb. Iako su bili bolesni, možda su i neki od nas maštali da sjednu u klimatiziran bus i krenu put doma umjesto da na suncu savladavaju respektabilne udaljenosti i visine.
Staza nas je opet vodila pokraj predivnih prizora, kakve samo Slovenija može ponuditi. Iznenadili smo se koliko domaćih životinja ima i koliko su sva polja, pašnjaci i farme sređene i uredne. Na putu smo u tri dana našli dva odbačena čika i komadić folije (i pokupili ih), nismo mogli vjerovati da je sve toliko uredno. Svaka čast!
Dan na trailu je opet trajao duže nego što smo planirali, a već lagano gladni i siti instant ručaka pikirali smo dvije gostilne koje su se nalazile na putu nekih pola sata prije kampa. Međutim trebalo je doći do njih, a svaka nova uzbrdica rušila je moral grupe. Još kada smo ostali bez vode, svima je u glavi bio samo što raniji dolazak u kamp. Srećom na putu smo naišli na izvor, a hladna, preukusna voda dala nam je snage da produžimo korak do spomenutih gostionica.
Malo smo se razočarali kada smo doznali kako ni jedna ni druga ne pripremaju hranu, ali uz kriglu mrzlog piva brzo nam se popravilo raspoloženje. Odlučili smo se na malo dužu pauzu i druženje s ostalim Highlanderima te smo zadnji dio puta prešli u mrklom mraku. Uz dobre čeone lampe to zapravo i ne predstavlja veliki problem (osim ako se Arsen ne sakrije u grmlju i s YouTubea pušta zvukove gladnog grizlija ;)), veća je muka u mraku postavljati šator i spremati sve stvari potrebne za spavanje i druženje u kampu. Otprilike 70 ili 80 Highlandera bilo je na startu, a tu večer u kampu su nam se pridružili i sudionici kraćeg formata, od tri dana i 50 kilometara, tako da je noć prošla u malo većem šušuru nego inače.
Najbolji dan na stazi
Da je četvrti dan poslastica, sa „samo“ 600 metara uspona i 1180 metara silazaka u 17 kilometara znali smo od početka, ali da je tolika stvarno nismo očekivali. Već nakon prvog većeg uspona, zajedno s brojim izletnicima, koji su sunčanu subotu odlučili iskoristiti došli smo na spektakularnu Veliku planinu. Ravan je to na kojoj stoljećima borave pastiri i njihova stoka te je magnet za zaljubljenike u prirodu i turiste. Nakon što smo podijelili izvrsnu jotu s kobasicama u jednom od planinarskih domova, Ana nije mogla odoljeti porciji kiselog mlijeka pa čak ni siru, štrudli od jabuka te prženom perecu. Mlijeko nije bilo pakirano za ponijeti pa ga je na brzinu pojela, a ostalo je stavila u ionako težak ruksak i svečano otvorila na sljedećoj dužoj pauzi gdje smo joj rado odlučili pomoći da se riješi viška tereta.
Nakon tko zna koliko kilometara došli smo do dijela na kojem nas je čekao brutalan spust do doline Kamniške Bistrice, rijeke koja uz sve lijepe trenutke sigurno bila najbolji od svih. Hladna kao led i bistra kao… pa nakon ovoga za usporedbu ću rado koristiti Kamnišku Bistricu, osvježila nas je i izvukla svu bol i sav umor iz tijela koji se gomilao danima. Nismo gledali na sat i pošteno smo se okupali, koliko je hladnoća dozvoljavala, oprali majice, čarape i donje rublje te u njoj ohladili po pivo koje smo cijeli dan nosili u ruksacima. Trenutak je bio savršen. Prešli smo sa stvarima na drugu stranu, time skratili put i veselo krenuli prema mjestu za spavanje.
Opet ništa od toplog obroka?
U kampu je bilo dovoljno mjesta, a to što smo bili malo sporiji u postavljanju šatora i spremanju koštalo nas je hrane u restoranu „Pri Jurju“ koji se nalazi u neposrednoj blizini. Gladni Highlanderi navalili su na sve što se nudilo i na trenutak nam srušili snove o toplom obroku. Sva sreća, deset minuta dalje nalazio se još jedan restoran u kojem smo jeli savršen grah s kobasicama te u mirnijem okruženju, uz ljubaznog konobara, uživali u večeri.
Odličan dan zaključila je svirka uz logorsku vatru, a dobru atmosferu nije u uspjela pokvariti ni priča o sutrašnjih 16 kilometara staze na kojoj nas je čekalo 1320 metara uspona.
Kad smo se ujutro probudili računali smo da ćemo relativno brzo odraditi preostale kilometre na stazi, unatoč ozbiljnim usponima koji su nas očito čekali. Ana i Arsen morali su se isti dan vratiti u Split pa smo se nadali da će do Zagreba doći u neko pristojno vrijeme kako bi što prije došli kući. Lagani zadnji dan savršeno bi zaokružio priču prethodne dionice i mislim da bismo zaboravili sve napore koje smo prošli, ali... Kako smo već odavno naučili i očito zaboravili, planovi u planini rijetko drže vodu, pogotovo kada putujete u grupi. Dan je bio najteži od svih. I fizički, a još više psihički. Nakon kratkog spuštanja uz Kamnišku Bistricu, čekao nas je konstantni uspon od jedno sat i pol, koji je uništio i najizdržljivije među nama. Ručali smo na vrhu i krenuli se još više penjati, pa spuštati pa penjati… Mrzili smo sve oko sebe, bili ljuti na organizatore i Sloveniju 😊 svađali se jedni s drugima.
Kad nam je staza ponudila mali odmor ili lakši teren, nakon par minuta uništila bi nas s usponom za pamćenje. Tako je bilo i kada smo prvi put u pet dana zakoračili u bukovu šumu i uživali u mekanom putu podstavljenim lišćem. Mislili smo da smo blizu cilju, ali ono što je uslijedilo isisalo je i zadnji atom energije iz naših tijela. Uspon je bio nemilosrdan, a kada smo napokon došli do kraja doznali smo da zadnja gondola s Krvaveca ide u 18 sati. Bilo je 16, a mi smo bili nekoliko kilometara i stotinjak metara visine dalje od cilja.
Opet nam je falilo vode, a na putu se našao planinarski dom, kojeg su dobro opustošili Highlander koji su tu prošli prije nas. S nogu smo popili po jedno ili dva osvježavajuća pića koja su ostala u ponudi i krenuli u završni dio staze. Kad smo se napokon predali i nismo više pratili na karti gdje se nalazimo, jer se činilo da se stalno dodaju novi usponi, ugledali smo cilj nekih 45 minuta prije polaska zadnje gondole. To je značilo da nema vremena za odmor i lagano uživanje u piću na cilju. Pokupili smo svoje pečate, diplome i značke i još desetak minuta pješačili do kućice žičare koja je nama ovog puta predstavljala pravi cilj.
Umorni i smoždeni sjeli smo u aute i krenuli svako prema svom odredištu. U glavi nam je bilo tisuće slika predivne prirode u kojoj smo pet dana uživali, ali i napori koji su bili potrebni za otkrivanje nekih od najboljih dijelova Slovenije. Vjerujem da mnogima dugo vremena neće pasti na pamet otići u planine s tolikim teretom. Ali isto tako znam da ću već za par dana sresti brojna poznata lica na Zavižanu na startu legendarnog Highlander Velebita. Vidimo se!
