Galerija
Najviša i najtajanstvenija primorska planina u Hrvatskoj, a prema mišljenju mnogih – i najljepša, krije endemsku floru i faunu. Uz prastare šume te 1500 vrsta biljaka, Biokovo je dom brojnim vrstama leptira; ako dobro pogledate, na njegovim surovim stijenama, vidjet ćete kako se gnijezde suri orao i orao zmijač, a sigurni i zaštićeni od pogleda, samo njima znanim putovima i stazama kreću se vukovi lisice, jazavci i divlje svinje.
I dok se oni skrivaju, divokozu ili znatiželjnog muflona ćete sresti, poludivlji konji goropadno se šeću cestom svjesni da ćete stati i slikati ih, a i da će možda ušićariti kakvu poslasticu. Naravno, bez magaraca ništa. Oni ljupko gurkaju glavu kroz prozor automobila i bez pardona traže slatkiše.
Uz sva ta prirodna bogatstva ne iznenađuje što je najveći dio Biokova proglašen parkom prirode - i to prvi u Hrvatskoj. No osim prirodnog bogatstva fascinira i neživi svijet. O brojnim zanimljivostima koje krije Biokovo pričala nam je nedavno Valentina Medić Vitković, direktorica Turističke zajednice Brela, koja nas je provela Francuskom cestom, još jednom biokovskom znamenitošću.
Na desetak minuta vožnje od luksuzna Bluesunova hotela Berulia u Brelima, stigli smo na početak našeg puta koji jednako oduševljava iskusne planinare kao i one koji vole lagano šetati prirodom, diviti se njezinim ljepotama. Oni najambiciozniji Francusku cestu pretrčali su na jednoj od utrka.
I dok hodamo terenom kojim se nećete nužno uspuhati, doznajemo kako se cesta se gradila prije otprilike 210 godina, a osmišljena je tako da blagi nagib dopusti prolazak konjima i kolima.
Francuska cesta poznata je i kao Napoleonova jer su se dolaskom francuskog imperatora u Dalmaciji počele graditi prve ceste nakon antičkog doba. Mlečani se nisu zamarali cestogradnjom jer su imali važnijeg posla boreći se protiv Turaka. Zanimljivo je kako Napoleonova cesta nije nastala samo kako bi povezala Dalmatinsku zagoru nego i ljude; njezina uloga bila je unaprijediti i gospodarski i društveni razvoj.
Napoleonovi planovi bili su grandiozni: Francuska cesta trebala je spojiti put od Karlobaga do Ljubljane pa sve do Pariza, doći do Kotora te produžiti dalje, čak do Istanbula. Napoleon je smatrao da bi tako francuska vojska mogla doći do Istanbula i od tamo krenuti na Rusiju. No carska cesta prestala se graditi nakon Napoleonova poraza kod Leipziga. Možemo samo nagađati kako bi se povijest ispisala da nije bilo tako.
Za realizaciju Napoleonovih ideja bio je zadužen francuski predstavnik u Dalmaciji, maršal Auguste Marmont. Osim vojne obveze stanovništvo je trebalo sudjelovati u javnim radovima za koje najčešće nisu dobivali nikakvu naknadu osim vojničkog kruha ili dva obroka. Radili su četiri dana u tjednu i koristili vlastita kola i konje. No narod je volio Marmonta, a spomenik arhitekture predstavlja domaću baštinu jer su naši ljudi bili graditelji, kao i inženjer koji je projektirao cestu - Frane Zavoreo sa svojim pomoćnicima.
Iako je cesta duga tek kilometar i 370 metara, posao je bio itekako zahtjevan. Strmo područje na prostoru između 357 i 443 metra nadmorske visine savladavalo se serpentinama što su se nizale jedna za drugom. Bilo je potrebno probijati stijene i graditi potporne zidove, visoke i do šest metara.
I nakon više od dvjesto godina djelovanja prirode, poput potresa i bujanja vegetacije, neki dijelovi tog bajkovitog makadama izgledaju kao prvog dana. Stručnjaci smatraju da je upravo Francuska cesta jedan od najboljih dalmatinskih primjera na kojem se dobro može razumjeti kako je nastajalo takvo krško remek-djelo ondašnje cestogradnje.
Korak po korak Francuskom cestom, s mirisnom mediteranskog bilja u nosu i nestvarno lijepim vizurama pokušavamo upamtiti raspored otoka razasutih na plavetnilu u kakvu mentalnu razglednicu koja će nas sjećanjem grijati i kad dođe zima.
Valentina Medić Vitković priča nam kako imamo sreće jer se samo nekoliko dana u godini vidi sve do Italije. Kao u nekom muzeju na otvorenom, istražujemo bilje i divimo se planini koja izaziva (straho)poštovanje.
Znatiželju privlače i redci na poučnim pločama i putokazi što odgovaraju na pitanja o prošlosti tog kraja, pokazuju kuda sve možemo ići odlučimo li se na dulju turu. Najbolje vrijeme za izlet tom predivnom stranom Biokova jest onda kad se sunce ulijeni, prije ili pak poslije udarnih ljetnih mjeseci. Tada šetnja s pogledom na nestvarno lijepo more ima posebnu čar.
Valentina se prisjeća i radionice suhozida na kojoj su zainteresirani mogli naučiti drevnu tehniku slaganja kamenja, pomoći u obnovi dijelova ceste kojima je potrebna sanacija. Lako je izgubiti se u prastarim vremenima kada se iz škrte zemlje vadio građevinski materijal, slagao u remek-djela graditeljstva – kako ceste, tako i kuće, bez arhitekta ili drugih materijala do kamena.
No Francuska cesta tek je početak priče o moćnom Biokovu koje krije brojne tajne i zanimljivosti.
Za mjesto nedaleko od Brela nazvano Nevistina stina veže se zanimljiva legenda o djevojci iz biokovskog zaleđa koja se protiv majčine volje odlučila udati u siromašni, primorski kraj. Majka je zaprijetila kletvom: „Kad more ugledala, dabogda se okamenila!“ Stigavši na mjesto s kojega se vidi more, svatovi su se, prema predaji - okamenili.
Jedna od ljepota koju ne treba zaobići jest i Šuplja stina ili Biokovsko oko, nedaleko od Brela. Neobično oko koje je priroda isklesala u stijeni izaziva čuđenje i divljenje turista i mještana. Poput kakvog divovskog objektiva, idealnog za snimanje razglednica, kroz stijenu se mogu vidjeti cijela Brela i primorje.
Biokovo je i dom jednoj od najstrože čuvanih tajni u bivšoj Jugoslaviji. Kuk-0 krije se u utrobi planine, gdje se nalazi podzemni grad sagrađen pedesetih godina kao sklonište u slučaju atomskog rata. Navodno su se i mještani sela Gornji Bekavci u udolini ispod objekta morali iseliti kako nitko u krugu od dva kilometra ne bi mogao prići atomskom skloništu, ali te priče nisu potvrđene.
Nestvarno lijepa, ali i tajnovita krška ljepotica krije zanimljivosti na svakom koraku. Zbog toga joj se posjetitelji uporno vraćaju. No koliko je Biokovo predivno, toliko je i moćno pa ga nemojte podcijeniti. Odlučite li se na pustolovinu, krenite provjerenim stazama i ponesite dovoljno vode. Možete li birati vrijeme polaska, imajte na umu da su izleti najljepši upravo kad se snažno ljetno sunce umiri, a šušur sezone popusti.
