Ovo je za sve nemirne duše. Za one izgubljene i za one koje se žele izgubiti.
Nakratko ću prekinuti priču o životu na farmi koju sam započela u prethodnom članku. A prekidam je kako bi vam pričala o slobodi. O nevjerojatnoj slobodi koja mi se sada čini miljama daleko. O onim polubudnim snovima koji su stavljeni na čekanje. Sada moram biti tu.
Ali ja, ja potiho i dalje sanjarim o nekim dalekim zemljama. Duboko dolje na jednom posebnom mjestu, kad je tišina, dozivam je. I čekam svoje azurne zore.
I dalje maštam o branju naranči i vožnji krivom stranom ceste. Gledam u ona žuta polja isprepletena eukaliptusovim stablima ispod kojih krave leže u hladu.
Mijenjam gužve u tramvajima za jedan bicikl koji grabi prašnjavim puteljcima dok zora sviće.
Mijenjam ona umorna beživotna lica koja gledaju kroz prozore autobusa dok se voze kroz grad, za lica veselih živih bića koja me pozdravljaju dok letim ulicama.
I semafore za plastove sijena.
Umjetna svjetla zagušljivih ureda mijenjam onim jutarnjim suncem koje se probija kroz granje na polju.
Mijenjam gledanje u tablice i kompjutore za gledanje grmova birajući onu pravu kupinu.
Mijenjam i kave nakon posla u zadimljenim kafićima s kupanjem na rijeci.
Mijenjam sve one poslovne mailove za sestrinu poruku koja me čekala u kuhinji prvog radnog dana na farmi: „Sandice, ne zaboravi voziti lijevom stranom!“
A onda bi ponekad sve to zamijenila lutanjem po velikim gradovima. S vječitim čekanjem da prijeđem ulice užurbanog Sydneya. S neprestanim gubljenjem, vrtenjem u krug i traženjem stana. Prvom šetnjom do Opere. S onim osjećajem kad prvi put uživo vidiš nešto što si prije samo na razglednicama gledao. Želim s onim dječjim ushitom doći negdje i ne vjerovati da sam zaista tamo.
Želim..
Mijenjam cjelodnevno sjedenje na stolici za umorne noge koje su cijeli dan hodale po betonu na nekoj drugoj strani svijeta. Za stopala koja su me vodila u pustolovinu.
Onda bi vrevu velikog grada zamijenila s najzlatnijom obalom na svijetu, s najsitnijim pijeskom kojeg se više nikad nećeš moći riješiti, ni iz torbe, a niti iz srca.
Probudila bi se svaki dan i na mobitelu bi me čekala poruka „Gdje ćemo danas?“, a doma bi se vraćala crvena od žarkog australskog sunca. Ali sretna. Gledala bi s malih brdašaca preko ocena nebodere u daljini. Koračala kroz prašumu dok se sunce polako provlači kroz granje, a gušter veličine krokodila odmara nasred puteljka. I jedino što čuješ je vodopad. I pokoji šum u žbunju. Htjela bih da me opet probudi kucanje na vrata sobe u 5 ujutro. „Idemo surfati“.
Mijenjam natečene noge od sjedenja s masnicama na koljenima od daske za surfanje.
Mijenjam odraslost za malo mladosti. Za kuhanje tjestenine među hrpom izgladnjelih mladih duša u limenom posuđu hostela s najljepšim bazenom koji sam vidjela. Za vožnju kanuima po najistočnijoj točki australskog kopna, gdje ti posljedni kit maše perajama prije nego što migrira i gdje oko tebe pliva jedno od najstarijih bića na planeti. Vrijeme je za beach partye i paint partye i roštiljanje na plažama. Za happy hippie time. Vrijeme je za Byron Bay.
Mijenjam svakodnevnu istu rutu do posla s vožnjom u malo mjesto zastalo u 70-ima. Da li je to bila stvarnost ili samo san? Hoću li se ikada opet voziti gledajući kroz prozor u neki drugi svijet?
Mijenjam gledanje čuda ove planete na televiziji s gledanjem uživo. Mijenjam migrenu iz uredske sobe bez prirodnog svjetla s mučninom na brodu koji plovi prema najvećem živućem stvorenju na Zemlji.
Mijenjam udobnost svoje sobe za spavanje na podu dnevnog boravka kod nepoznatih ljudi.
Mijenjam ustajalost života za pustolovine koje te zauvijek promijene.
Onda sve to opet mijenjam za svoju sobu, svoju obitelj, svoje prijatelje i svoju domovinu.
I dok tako sanjarim, pitam se da li je čovjek ikad zaista slobodan...
I za kraj, mijenjam ove okove za svijet na dlanu.
Sandine avanture i priče možete pratiti na njnom blogu Gate 32 i Facebook stranici.
