Lagano naklonjene, ne gledajući ga u oči, žene su u posudu stavljale omotnice. Zauzvrat su od budističkog redovnika dobile blagoslov.
Iako je bilo 5.30, ulice Nakhon Pathoma, gradića u središnjem Tajlandu, nisu spavale. Znatiželjna lica provirivala su iz mraka kako sam se približavala željezničkom kolodvoru, a skuteraši su remetili jutarnju tišinu. Nosnice mi je punio snažan miris sirove patke, a još nisam ni doručkovala. Kontejneri su bili puni životinjskih iznutrica jer su štandovi s hranom radili punom parom kako bi spremno dočekali proslavu Kineske Nove godine. Grad se zbog toga crvenio.


Stigla sam na kolodvor znojna i ljepljiva. Šest ujutro, a već se bliži 30 Celzijevih. Vlak je, za čudo uranio, iako su mi dan prije rekli da kreće u 6:35. Na šalteru su slijegali ramenima. Tajlandski način. Kupila sam kartu za 14 bahti (2,90 kn). Treći razred. Slijedila je vožnja s lokalcima, većinom radnicima koji na posao odlaze u sat i pol udaljeni Bangkok. U vagonu čisti toalet, vreće za smeće i azijske poslastice. Toliko o horor pričama iz trećeg razreda.

Sjela sam kraj prozora i stavila slušalice na uši. I tada je krenulo. Pogledi. Okretanje. Tišina. Malom klincu je doslovno ispao čips dok me ugledao, a Tajlanđanin prekoputa se nije ni trudio skrenuti pogled. I tada sam se osvrnula oko sebe i shvatila da sam jedina strankinja u vlaku. Jedina bijela osoba. “Farang”.


Kako su me doživjeli? Možda su se pitali što sam radila u gradiću kojeg, kako mi je rečeno, posjeti jedan posto turista što čudi, budući se u njemu nalazi najveća budistička pagoda na svijetu i Nakhon Pathom je samo sat vremena udaljen od najpoznatije plutajuće tržnice – Damneon Saduak. Eh, kad bi moji suputnici znali koliko ja volim jeftino, lokalno i drugačije.

Tajlanđani su pristojni i ne vole tenzije pa se uvijek osmjehuju i mašu. Znatiželjni su, ali umjereni u iskazivanju istog. Tko god je ušao u vlak i prošao pokraj mjesta gdje sam sjedila, iznenadio se. Neki su se “prošetali” i nekoliko puta. Jedan čovjek je budio sina i pokazivao na mene. Nisam se osjećala nimalo neugodno, već je i meni bilo zanimljivo promatrati njihovu reakciju. Naime, u vlaku prepunom Azijata, egzotična sam bila - ja! Dok sam zbog zastoja (jednog od njih četiri u nizu) provirila kroz prozor, za nekoliko je sekundi vani bilo 10 glava. Neki su me i fotografirali. Nikada nisam mislila da ću doživjeti nešto tako jedinstveno.


- Zašto niste u Bangkoku? Bangkok ima sve, tu nema ništa – pitali su me tijekom check in-a u hotelu.

Tada nisam ništa odgovorila, no nakon vožnje vlakom, rame uz rame s azijatkinjom koja je zaspala na meni, gledajući palme i polja, i radnike na njima, gledajući pravi Tajland koji se ne prikazuje u turističkim brošurama, odgovor je došao sam od sebe.

Bangkok vjerojatno ima sve što putniku treba, no ono što je taj velegrad izgubio jest autentičnost prvog susreta i neinscenirani doživljaj lokalnog načina života. Jednog dana ću djeci i unucima pričati kako sam bila jedina bjelkinja u vlaku prepunom Azijata. “Ko to more platit”, reklo bi se.


A samo sam se malo udaljila od utabanih turističkih staza te zauzvrat doživjela nešto apsolutno neočekivano. Malo ludosti i neplanirana karta ponekad su sve što treba da se ljepota pronađe na mjestima od kojih to nikada ne bismo očekivali.


Sve Ivanine dogodovštine pratite na njenoj putničkoj stranici!

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju