Galerija
Turska je sama po sebi jedna velika turistička atrakcija. Zbog svog položaja, tisućama godina naseljavali su je narodi koji su ovdje ostavili svoj otisak i nasljeđe kojemu se danas možemo diviti. Jedno od takvih mjesta je Konya, grad koji se nalazi u istoimenoj pokrajini. Iako naizgled ni po čemu ne iskače iz mase turskih gradova, ovaj grad ima posebno mjesto u srcu Turaka, ali i mnogih ljudi širom svijeta. Naime, ovo je posljednji dom jednog od najvećih vjerskih mislioca i filozofa svih vremena.
Mevlana Celaleddin Rumi rođen je 30. rujna 1207. u gradu Belkh, na području današnjeg Afganistana. Rođen u opasno doba, kada su tim područjem harali Mongoli, Mevlana i njegova obitelj, sigurnost za sebe tražili su u mnogim gradovima na području današnjeg Bliskog Istoka.
Još u djetinjstvu, Mevlana je pokazao veliku privrženost vjeri i filozofskoj raspravi, a posebno je pokazivao tolerantnost prema pripadnicima drugih vjera i neistomišljenicima. Time je u poprilično ranoj dobi stekao reputaciju na tim područjima te ga je Alaeddin Keykubad, selđučki vladar, pozvao u Konyu da ovdje razvije školu i potakne vjerski život. Mevlana je prihvatio poziv te se ubrzo nakon dolaska u grad, ovdje oženio i zasnovao obitelj.
Mevlana je bio poliglot, što je za ono doba bila rijetkost. Govorio je turski, arapski, perzijski i klasični grčki jezik. Uz svoju privrženost jezicima i religiji, školovao se na području povijesti i medicine. Za ono doba, tako obrazovani i talentirani pojedinci bili su rijetkost zbog nemogućnosti obrazovanja. No, nije njegovo obrazovanje ono po čemu je on poseban u svjetskoj povijesti. Svojom karizmom, Mevlana je uvijek oko sebe privlačio veliki broj ljudi koji su rado slušali njegova predavanja i priče, ali unatoč tome, on se najviše volio povlačiti u svoju intimu, gdje je u miru mogao razmišljati o veličanstvenom i božjem.
Jedna legenda kaže da se Mevlana jednog dana uputio na tržnicu, gdje je pao u trans čuvši zvukove bubnjeva koji su dolazili iz različitih smjerova. Nagnan tim ritmom, još uvijek u transu, Mevlana se počeo vrtjeti u krug s rukama podignutim u zrak. Dlan jedne ruke bio mu je okrenut prema nebu, a druge prema tlu. Ovo iskustvo bilo je prijelomno za njega te se povukao u osamu. Odlučio je osnovati školu u kojoj će podučavati mladiće o Bogu i božjemu.
Svi koji su htjeli mogli su postati učenikom u njegovoj školi, neovisno o religiji ili socijalnom statusu. Bitno je bilo da prođu svojevrsni test inicijacije. Ritual se sastojao od sjedenja u kutu kuhinje u kojoj su se okupljali drugi učenici. Mladići pristupnici trebali su tijekom cijelog dana slušati o čemu razgovaraju drugi učenici i promatrati njihov način života. I to je bilo sve. Naoko bezazlen test, ali postojao je jedan detalj za koji pristupnici nisu znali. Ako su za vrijeme svog boravka u kuhinji sjedili mirno, s rukama na koljenima i pozorno slušali o čemu se razgovarali bili su primljeni. No, ako su bili nemirni i stalno se meškoljili, nisu bili primljeni u školu.
Mevlanini učenici zvali su se derviši, a najpoznatiji su bili upravo po plesu koji je sam Mevlana 'doživio' tijekom svog iskustva na tržnici. Odjeveni u bijele haljine s karakterističnim duguljastim pokrivalima za glavu, izvodili su ovaj ples u svojevrsnom transu. Mogli su ga izvoditi samo iskusni učenici jer su jedino oni mogli ući u trans.
Danas je njegova škola pretvorena u muzej u kojem se nalazi i Mevlanin grob, ali i grobovi mnogih njegovih učenika. Ovdje su izložene mnoge stvari koje je koristio za vrijeme svog života, ali i vrijedni primjerci rukom slikanih marama, rukopisi, ornamenti te neki od najvrjednijih primjeraka tepiha na svijetu.
Kako je Mevlana bio veliki pisac, velik dio zbirke čine njegove knjige, sve pisane na perzijskom jeziku, koji se u ono vrijeme smatrao jezikom književnika.
Kompleks škole je poprilično velik, a njegovom vizurom dominira zeleni manastir, kojega je dao sagraditi sultan Veledin. U središtu dvorišta nalazi se zdenac oko kojeg su nekada derviši plesali svoj ples sjedinjena s Bogom. Danas se ples derviša pleše samo u određenim danima u godini i to oko 17. prosinca kada se slaviŠeb i Arus (Dan vjenčanja) odnosno datum Melvanine smrti.
