Galerija
Za mene bez premca vrijedi ona Grdovićeva "ja san dite s mora, moja mati je Dalmacija". Ali unatoč nedodirljivom moru u mojim žilama, dio moga srca je dom i veličanstvenoj ljepoti planinskih krajeva. Zato sam ovogodišnji ljetni odmor započela istraživanjem Katunskih visova u planinama sjevera Crne Gore. Želim zahvaliti Turističkoj organizaciji Crne Gore i Regionalnoj razvojnoj agenciji za Bjelasicu, Prokletije i Komove što potiču ovakav tip ruralnog turizma i omogućavaju dodir s jednom bezvremenskom pričom o nomadskom životu, ali i životu uopće.
Katuni označavaju ljetna pastirska skloništa na većim nadmorskim visinama, nastambe u koje se stočari sele za ljetnih mjeseci radi ispaše svoje stoke. Katunska koliba uglavnom se sastoji od jedne prostorije u kojoj radi očuvanja topline nema prozora, a mala je peć negdje odvojena samo tankom pregradom. Ispred kolibe redovito se nalaze stolovi za blagovanje i odmor, a nešto dalje je poljski toalet. Često uz glavnu kolibu postoji i jedna manja, namijenjena isključivo preradi mlijeka i čuvanju sira i kajmaka. Izvorno su za gradnju korišteni samo materijali dostupni na određenom području, tako da su katuni uvijek savršeno uklopljeni u ambijent kojem pripadaju. Danas se, pak, ljudi tu i tamo pomognu gdjekojim modernim materijalima, ali i dalje dominira jedinstvo okoline i katuništa, što zapravo čini ova staništa izuzetnim, nenamjernim primjercima kameleonske arhitekture.
To jedinstvo prožima i život planinskog čovjeka. Katuni znaju biti udaljeni od sela i po nekoliko dana hoda, što je danas znatno olakšano zbog upotrebe motornih vozila. Međutim, putevi su surovi makadami pa odlasci u selo radi nabavke hrane nisu svakodnevna opcija. Zbog toga se život u potpunosti vrti unutar katunskog sistema. Tako je i s gastronomijom. Iako bi se u prvom trenutku moglo zabunom pomisliti da je jelovnik oskudan jer je jednostavan, samim pogledom na trpezu postaje kristalno jasno da je pravo bogatstvo baš u toj jednostavnosti. Radi se o potpuno prirodno uzgojenoj hrani, bez ikakvih dodataka, zbog čega svakim zalogajem uživate u čitavoj rapsodiji planinskih okusa.
Naša prva postaja, još uvijek u širem krugu urbane sredine, bio je Japan. Da – Japan, mali zaselak koji je ime dobio po dalekoistočnoj zemlji na jedan neočekivan način. Naime, priča se u kuloarima da su mještani davne 1904., po objavi rata između Crne Gore i Japana, tražili mjesto gdje najprije sviće Sunce kako bi zauzeli položaje. U općini Andrijevica, to je bilo mjesto gdje se sada nalazi selo Japan. Danas tamo prvim Suncem biva obasjan avanturistički centar Mojan, nekadašnja vojarna. Mojan je ujedno i hostel, a nudi niz aktivnosti za aktivan odmor; brdski biciklizam, kajakarenje, trekking, fly fishing, turno skijanje, itd. Također ima i vanjski košarkaški teren, za one koji više vole sportove s loptama. Posudili smo bicikle iz Mojana pa smo, zakačivši ih na krov kultnog Defendera, krenuli dalje stazama katuna što se uspinju tisućama metara prema nebu.
Probijajući se terencima uzbrdo sve smo više zalazili u moćnu divljinu planine, koja naočigled vječno vodi glavnu riječ. Posjet prvom katunu već je pokazao da se u planini ništa ne prepušta slučaju, a posebno ne hrana i piće. U katunima su i likeri i sokovi domaći, pravljeni od šišarki, borovih iglica, divljih jagoda, malina, kupina, borovnica... U čakorskom katunu serviran mi je mali bićerin, napunjen gustim likerom roze boje s komadićima šumskih jagodica. Vidjevši tu nježnu boju, odvažno sam jednim gutljajem iskapila sve. Računala sam na lagano i slatkasto osvježenje. Ali... jedna dobra travarica čini se razvodnjenim sokićem naspram ove sitne i vrlo dinamitne jagodice. Ipak, zaokruživši ju zalogajem kajmaka na domaćem kukuruznom kruhu, sretno sam zahvalila Čakoru što ne zaslađuje likere. Iako ne slatko, osvježenje je bilo lagano i itekako ukusno. A pišući ovo, shvaćam da žalim što jagodicu nisam ponijela kući jer se pokazala kao prava mala likarija.
Tu smo već bili na visini većoj od 1950 metara, što je otvaralo dizne života, ali i apetit. S općim nestrpljenjem krenuli smo dalje, prema lokaciji za ručak. Stigavši na zelenu livadu, pogled mi je odlutao preko vrhova Čakora i počela sam uviđati što znači katunski život. Sva ta ljepota zelenih šuma i plavoga neba, u isto je vrijeme surove i plemenite ćudi, tako nježna i opaka. Čovjek doista shvaća srž stvari u samo nekoliko dana provedenih gore, a ne mogu ni zamisliti kako li je tek provoditi živote ondje. Treba napomenuti da tamo vlada odsustvo svakog luksuza. Katuni često nemaju izvora pitke vode u blizini pa ju moraju dovoziti i po dvadesetak kilometara dnevno, a tek odnedavno imaju solarne ploče za električnu energiju. Međutim, možda baš u tome leži pravi luksuz.
Razmišljajući tako o poanti života i istinskim potrebama ljudskog bića, došla sam do blagovaonice. Točnije, do velikog stola na livadi, natkrivenog drvenom nadstrešnicom. Preko stola puca isti pogled koji me odveo katarzičnim mislima. Katarza je lijepa stvar. Ali onaj obrok koji je čekao na stolu, napravljen rukama planinke i njezinih kćeri i unučadi, e - to je magija. A magija je prava stvar.
Nakon bogatog ručka, bilo je vrijeme za nužnu dozu kvalitetne fjake na travi pod toplim suncem ljeta. Pošto smo svi napunili baterije, krenuli smo dalje prema Ćafi Prijedolskoj, gdje se nalazi crkvica najviše nadmorske visine u Crnoj Gori. S tog se proplanka kao na dlanu vide stočari dok skupljaju sijeno i rade na livadi, što je doista memorabilan pejzaž, kao rukom naslikan. Kratko smo se zadržali budući da smo svi jedva čekali dionicu puta koja se prelazi biciklima ili na konjima. Ja sam odabrala ovu drugu opciju budući da sam veliki ljubitelj konja. I nisam pogriješila.
Dok smo T. i ja jahali kobilu i konja, njihova dva ždrebeta pratila su nas u stopu. Jedno od njih imalo je hipnotizirajuće prodorne plave oči, u kojima kao da se samo nebo zaustavilo. Nakon sata jahanja, stigli smo do Mašničkog katuna gdje nas je čekalo pivo. Pivo je jedan od rijetkih proizvoda koji se ne proizvodi u katunima, ali je vrlo dobro došlo. Nakon stanke i razgovora s domaćinima, vesela ekspedicija je krenula ka Kaludarskim kapama na večeru. Na putu do Kapa trebalo je savladati tzv. Ravnu livadu. Ravna livada je ravna jedino kao ploha, dok je nagib prilično neravan, skoro pa okomit. Na vrhu smo dobili nagradu u obliku nezaboravnog zalaska Sunca. Nakon doze fotografiranja sa zemlje i iz zraka, svi smo samo zastali i ... osjetili. Da parafraziram Nietzschea, kada dvoljno dugo zurite u zalazak Sunca, i zalazak Sunca će početi zuriti u vas. U odnosu na originalnu misao ovog velikog mislioca, ja sam ponešto izmijenila parametre, ali zadržavam poantu. Ako dovoljno koncentrirano sagledate ljepotu, shvatit ćete da ste i vi ljepota. A tamo, u visinama kilometar ipo iznad razine mora, ljepota je vidljiva u svakom atomu.
Večera koja nas je čekala na Kapama bila je ono što smo mi čekali cijeli dan, a da to nismo ni znali. Toga dana, 12. srpnja (jula), katuni slave svoju svetkovinu Petrovdan. Povodom toga, okupljaju se čitave obitelji i sprema se ražanj. Ovog 12. srpnja smo i mi bili dio proslave pa su naša nepca imala sreću upoznati petrovdansko janje na ražnju, posluženo uz kiselo povrće i domaći kukuruzni kruh. A moje nepce se posebno poveselilo desertu, urmašicama i tulumbama. Pošto smo se potom podružili s domaćinima i procirkulirali po imanju, krenusmo ka prenoćištu.
Etno selo Oka ipo je pravi mali raj u divljini Prokletija, na obali rijeke Kaludre. Nas dvadesetak je zauzelo skoro cijeli kompleks, ali smo bili toliko ispunjeni mnoštvom dojmova da se nikoga nije čulo do ujutro. A prvo što sam ujutro vidjela bila je žuta ruža na prozoru i leptir koji joj je došao u posjet. Tako idiličnom buđenju kumovao je pogled na mali ribnjak ispred kuće, ali i čvrst doručak uz jaku kavu kojom sam počašćena u dnevnom boravku kuće. Poželjela sam produžiti boravak tamo, ali imali smo zakazan sastanak s Debelim brdom.
Na makadamima Debelog brda nas je čekalo još nekoliko katuna prije završetka ove edukativno-gastronomsko-katarzične avanture. U prvom od preostalih katuna smo upoznali kozu ispod kola velikog kamiona, patku koja živi na imanju bez vode, velikog simpatičnog tornjaka i savršen sok od bazge poslužen uz slatke i slane kiflice. Također smo čuli mnogo o načinu sušenja vrganja koje smo kasnije dobili na dar, za što sam jako zahvalna jer upravo uživam u trpkom i intenzivnom okusu tih gljiva.
Daljnjim putešestvijama Debelog brda pratili su nas spektakularni vidici na proplanke i šume Prokletija, od kojih me se posebno dojmilo krdo konja predvođeno bijelim pastuhom. Iako se ne radi o dviljm konjima, već konjima koje stočari puste da žive na otvorenom, zračili su energijom i slobodom.
Tako ozračena i sretna, u idućem sam katunu prionula likeru od aronije i soku od bazge družeći se s djevojčicom toga kućanstva. Pošto smo proučili tradicionalna katunska vunena tkanja koja se ručno izrađuju, pijevac nas je kukurikanjem obavijestio da je vrijeme za polazak i zaželio sretan put.
Ostatak dana proveli smo u panoramskoj vožnji putem kojeg je dio bilo opcionalno proći i biciklima. Uhvatila sam nezaboravne prizore, što objektivom fotoaparata, što objektivom uspomena. Prošli smo još nekolicinom katuna, a oni su u ovom području već bivali češći i gušće naseljeni. U zadnjem smo se osvježili izvorskom vodom i nakon kraćeg odmaranja i sabiranja dojmova, krenuli put Berana gdje je naša tura završavala.
Tamo gore, na pola puta između zemlje i neba, planinski vrhovi stoje kao prirodna kulisa dramaturgije katuna. Među njima, zaštićena od vremena, igra predstava običaja, tradicija i vrijednosti ovih ljudi od prirode. Iznad bdije vedro nebo s kojeg noću sija bezbroj zvijezda. Broj tih zvjezdica će možda najbolje dočarati vrijednost posjeta Katunskim visovima. Kada bih morala definirati potpunost, sigurno bih naglasila odsustvo konvencija kao što su sat, datum ili zidovi. A baš je ovo jedno od onih iskustava gdje se sati označavaju samo dnevnima i noćnima, datumi ljetnima i zimskima, a zidovi nikad nisu ni izgrađeni. Potpunost je na katunima ful.
Još Valentininih priča s putovanja potražite na njenom blogu vebeway, Facebook stranici i Instagram profilu.
