Kako je bilo ući u Kambodžu, i kako izgleda putovati s malo sredstava i puno osmijeha, pročitajte u današnjoj fotoreportaži!


Kad su nas vozači autobusa ostavili usred ničega, u maloj blatnoj ulici izvan centra Siem Reapa, na nemilost pohlepnim tuk-tuk vozačima, znala sam da smo upali u organiziranu prijevaru. Ekipu u autobusu sam unaprijed upozorila na tu mogućnost. Neki mi nisu vjerovali, a neki su se smijali. No kad smo u 22 sata ostavljeni usred ničega, umorni, znojni i žedni – proradila je sloga.

Prijevara – pokušaj prvi
Unaprijed sam se pripremila na sve moguće prijevare pri prelasku granice iz Tajlanda u Kambodžu na popularnom graničnom prijelazu Poipet (kambodžanska strana). Ishodila sam svoju e-vizu što je bio dobar potez jer je naplaćivanje dodatnih „pristojbi“ za vizu pri dolasku jedna od najčešćih prijevara. Cijena e-vize je sveukupno 40 dolara. Da od mene nitko neće dobiti ni kunu viška, odlučila sam još u ranojutarnjem autobusu prema mjestu Chanthaburi, iz kojeg sam krenula prema tajlandskom graničnom prijelazu – Aranyapathet. Pokušali su nas prevariti još u Tajlandu. Naime, granicu sam prelazila sa Španjolcem Xavijem, s kojim sam obavljala volonterski posao u Tajlandu.


Xavi je idealan mamac za sve prevarante pa sam još morala paziti da zbog njega ne završimo u problemima. Razni „prijateljski“ pomagači počeli su nas oblijetati već u Chanthaburiju. Najbolji repelent je ne obraćati im se i ne gledati ih u oči. Naravno da se Španjolac dao uhvatiti u zamku. Dok je Xavi pokušavao biti ljubazan, ja sam već bila na putu prema Informacijama. Nitko nije znao engleski, iako sam imala samo jedno pitanje ispisano na komadiću papira – granica, koji bus? Nisam se micala sve dok se neki stari vojnik nije vratio sa ženom koja je jedva natucala engleski. Iako se mučila, čekala sam da napiše i cijenu autobusne karte. Hvala lijepa! Pronašla sam odgovarajući šalter, odnosno mali stolić usred ceste za kojim je sjedila Tajlanđanka i izvadila sam 140 bahti.

- 200 bahti – kaže mi ona.
- Ne, ne, 140 bahti – odgovaram joj i pozivam se na ženu iz ureda Informacija.


Vidno uzrujana, Tajlanđanka je počela bacati papire po stolu i zahtijevati 200 bahti jer nam je htjela naplatiti cijenu za turiste, odnosno sebi i „pomagačima“ u džep pospremiti 60 bahti. Ja se nisam dala uvući u raspravu, već sam ostala mirna i pri svome, a to je najbolja strategija koju možete imati u takvim trenucima. Na kraju je morala popustiti. Španjolac i ja smo se potrpali u bus i izazvali čuđenje lokalaca. Zaspala sam i probudila se pri granici. Xavi i ja jedini bijelci, 6 kilometara od granice. I ovdje su „pomagači“ jedva dočekali mlado meso, no samo smo odmahivali rukom i pohlepno jeli sladoled i pili kavu. Žena s tuk-tukom nas je dovezla do ulaz u „carstvo“ prelaska granice, iliti početka noćne more. Uslijedio je drugi, ali ne i zadnji dio mogućih spletki.

Ulaz u Kambodžu, iliti - kako izgleda noćna mora
Ispunjavamo formular o dolasku i odlasku, a za to vrijeme nam „ljubazni“ činovnik postavlja masu pitanja. Njihova pomoć vam ne treba, jer sami znate kako se zovete i koji vam je broj putovnice. Dok ja šutim, Španjolac razglaba o nogometu i govori mi kako su „lokalci“ ljubazni. Daleko je to od lokalaca, Xavi moj... Nakon što mu je "Ljubazni" pokušao uvaliti brži prolaz kroz imigraciju za poprilično novaca te ga se ovaj više nije mogao riješiti, ja sam se samo nasmijala. Tako mu je i trebalo!

Cijeli proces ulaska u Kambodžu zahtijeva koncentraciju. Nije to baš mjesto na kojem bi netko želio provesti noć. Otežani za ruksake, znojni i umorni na plus 35 stupnjeva, sve što želimo jest riješiti se birokracije i popiti hladnu vodu. Iz Tajlanda izlazimo bez problema, a tada počinje „show“. Iako na e-vizi pod opaskom Imigracije piše da pri ulasku u Kraljevinu Kambodžu potražim šalter s nazivom e-viza, dotični šalter ne postoji! Nakon sat vremena stajanja u redu, snimaju mi lice, dajem otiske svih prstiju i službeno ulazim u Kambodžu. Pregled prtljage ili prolaz kroz policijsku kontrolu? Zaboravite. Mogla sam prenijeti tri kilograma heroina preko granice bez da me itko pogleda. Do tog trena je sve proteklo uspješno iako je već kasno podne te smo umorni i gladni.


Kupujem hladnu vodu, svježi ananas i suhe banane za okrijepu. Ulazimo u vladin autobus koji besplatno vozi do nekoliko kilometara udaljene autobusne stanice. Pri ulasku u autobus pitaju me imam li kartu. Pa zar nije vladin autobus besplatan?! Stižemo na mjesto gdje kupujemo kartu za grad u koji želimo ići, i to bi trebao biti zadnji dio ovog mukotrpnog puta. Vidim da je karta za Siem Reap 9$, kako i piše na interetu. Sve ide dobro, ali nam se prilijepio "pomagač" i puno priča te znam da to radi sa svrhom dekoncentracije. Ignoriram ga, kupujem kartu, provjeravam novac te mu postavljam pitanje koje ću kasnije postaviti još desetak puta - vozi li ovaj autobus u centar grada? Odgovor je Da. 100 posto? Ponovno odgovara s - Da. Nisam zadovoljna, jer mi intuicija govori da nešto nije u redu, no drugog izbora više nemam. Imamo vozača i pomagača. Pomagač, mladi Azijat nosi moj ruksak i smješta ga u trup autobus.

Vozi li ovaj autobus do centra grada?
I njemu postavljam isto pitanje. Prvo odgovara da vozi, a nakon mog oštrog pogleda odgovara s – Ne znam. To je bio trenutak u kojem sam znala da će nas ostaviti usred ničega, na nemilost tuk-tuk vozačima koji plaćaju šofere za pristup putnicima. Koliko sam čula, i policija ubire plodove od ovog organiziranog i dobro uhodanog kriminala.
Neka ekipa ulazi u mini bus i poželim da sam s njima. No kasnije je inscenirano da se taj autobus pokvario pa su svi putnici prešli u naš. Na izmaku sam snaga. Boli me glava i jedva gledam, no znam da tek slijedi zadnja stavka. Sjedim iza vozača i doslovno mu dišem za vratom. Vozi sporo iako je cesta do Siem Reapa ravna, bez ikakvih zavoja. I onda zastoj od sat vremena - sudar.

Ponovno pitam vozača kuda nas vozi. Odgovor je uvijek isti. Čekala sam samo hoće li na pola puta stati u skupom restoranu, kako je opisano na internetu. Nakon jedva sat vremena vožnje, uslijedila je 40 minutna "pauza", odnosno „odmor u restoranu“. Po meni, cilj im je bio izmoriti nas još više. Znaju oni da smo putovali cijeli dan i da samo želimo tuš i krevet. Sad sam bila 100 posto sigurna da nas čeka spačka te sam čekala ostale putnike da uđu u autobus. Svima sam rekla što sam pročitala te da očito i nas čeka isti scenarij. Pao je dogovor, ako nas ostave izvan grada, ne napuštamo bus.


Slijedi zadnjih sati i pol vožnje. Bliži se 22 sata. Kapci mi se zatvaraju. Odjednom se ukaže znak za grad - "Siem Reap town", a mi skrećemo desno, na poljski put. Želudac mi se preokrenuo.

- Ipak ste nas prevarili – govorim vozaču te ga ispitujem zašto to radi kada smo pošteno platili svoj prijevoz do autobusne stanice u centru grada. Smije mi se i odgovara – I don't know, I don't know. Budim ekipu i govorim im da smo izvan grada gdje nas čekaju tuk-tuk vozači. Otvaraju se vrata i vozači ulaze u autobus što je neke putnike prestrašilo. Odbijamo izaći te se prepiremo s vozačima. Jedan mi je rukom pokazao da zašutim, jer on ne priča sa ženom.

- Mi moramo zaraditi svoju plaću! – viče na mene.
- Ti ne zarađuješ nego upravo kradeš od mene! - vičem i ja.


Prevaranti ostali praznih džepova
Počinju nam bacati ruksake iz autobusa i vikati da je centar grada udaljen šest kilometara i da nam samo oni mogu pomoći. Jedna Argentinka pali GPS i viče da je grad udaljen svega 1,2 kilometara.

- Ajmo hodati, nemojmo im dati ni novčić! - vičem ja, a vozači bijesni.
Pitala sam se jesu li ikada doživjeli sličan scenarij. Situacija nije bila bezazlena. Ostavljeni usred ničega, u zemlji koju ne poznamo, na nemilost strancima za koje ne znamo jesu li agresivni ili ne, borimo se za sebe. Zanimljivo da kambodžanske vlasti toleriraju takvo ponašanje, no, s druge strane, ne čudi previše, budući da je zemlja siromašna i ljudi su spremni na sve da zarade koji novčić.

80 posto putnika je napustilo „autobusnu“ stanicu. Izmoreni, gladni i žedni, pjevajući smo stigli do Siem Reapa. Od prevaranata nas je spasila sloga. Kada bi više putnika postupilo kao što smo i mi, prestale bi ove prijevare koje bacaju negativno svjetlo na turističku zemlju koja čuva jedan od naljepših svjetskih bisera – Angkor Wat.

Prevaranti računaju na strah i umor putnika, no vjerujem da se ne bi usudili nauditi putnicima budući da bi time izazvali preveliki interes medija i međunarodne zajednice. Bitno je biti upoznat s mogućim prijevarama i znati kako reagirati dok se uistinu i dogode.
Konačno, nakon 17 sati kontinuirane vožnje i šest promijenjenih prijevoznih sredstava, stigla sam u centar Siem Reapa.

- Pivo? – pitao me iscrpljen Xavi.
- Naruči odmah dvije.


Sve Ivanine dogodovštine pratite na njenoj putničkoj stranici!
 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju