Galerija
Nekad se i u okvirima naših granica začudimo nekim običajima na vjenčanjima, pa tako neke "nezamislive" stvari prolaze na sjeveru, a na jugu ne, kao i obrnuto. A što tek prolazi kada izađemo iz naših malih okvira i zaustavimo se više tisuća kilometara dalje na vjenčanju u šarolikoj Indiji? Možemo samo pretpostavljati pa smo zato odlučili iz prve ruke doznati, i to od Eni Lee Hoyke, koja se prošlog mjeseca baš vratila s vjenčanja iz Lakhnaua, glavnog i najvećeg grada indijske države Uttar Pradesh, na kojem je s veselim Indijcima slavila ulazak u brak prijateljeva brata.
Prva razlika i iznenađenje dogodilo se odmah po dolasku: "Čim sam stigla u posjet prijatelju, njegova me obitelj odmah odvela u kupovinu za vjenčanje, pri čemu moram istaknuti predivnu gestu – oni su mi platili apsolutno svu odjeću i obuću za vjenčanje, henna tetovaže, nakit i ostatak pripreme, kako bih se sasvim uklopila u njihovu kulturu", priča Eni o jedinstvenom iskustvu i gostoprimstvu koje je doživjela.
Ipak, obitelj možda nije računala na jedan detalj, a to je da s obzirom na to da je izgled naše sugovornice vrlo egzotičan za indijske pojmove, a pogotovo kada je stopljen s njihovom kulturom, potpuno je zasjenila mladence i cijelo vjenčanje: "Bez pretjerivanja, svi uzvanici su htjeli selfije sa mnom – bjelkinjom u indijskom ruhu – kako bi imali 'dokaze' za one koji nisu prisustvovali ovom događaju. Ovo se, naime, odvijalo i za vrijeme razmjene zavjeta mladenaca...", objasnila nam je Eni "histeriju" koja je zavladala prostorom, a dio oduševljenja možete vidjeti i u videu koji slijedi.
Na vjenčanju je bilo oko 250 ljudi, od čega je većina obitelj, i to, kako su Eni ispričali, samo najuža rodbina, pedesetak gostiju bili su prijatelji. Slavilo se u Lakhnau od 20 sati do 6 ujutro, znači ništa neobično za naše pojmove, ali to je samo taj dan... "Indijska vjenčanja najčešće se počinju slaviti već nekoliko dana unaprijed. Prijašnjih dana za mladoženju se početna ceremonija odvijala u gradu u kojem živi (Patna), a za mladu u njezinu rodnom gradu (Bangalore). Tada se prvenstveno slavilo s manjim dijelom obitelji, što kod njih uključuje i većinu bliskih rođaka, a slavlje je trajalo danonoćno u prostorijama obiteljske kuće", ispričala nam je Eni pa počela i o ostalim običajima:
"Osim navedenih prethodnih dana u kojima počinju odvojeni obiteljski običaji, sama ceremonija počinje tako da mladoženja (ukrašenim) autom dolazi do lokacije vjenčanja, no prije samog ulaska dočeka ga povorka ljudi. Netko od obitelji ili prijatelja potom ga 'izvuče' iz auta i uvede u rasplesanu povorku ostatka njegove bliže i šire obitelji, prijatelja, muzičara... Cijela ta povorka zapravo metaforički označava zadirkivanje mladoženje na putu do braka (lijepog života s bračnom suparnicom) i traži novce od njega, koje on mora bacati, a gosti ih sakupljaju s poda. Povorka staje na samom ulazu u lokaciju vjenčanja, gdje se mladoženju unosi u prostor, jer najčešće ostane i bez cipela za vrijeme povorke. Tada počinje dio sa svećenicima i obraćanje bogovima.
Mladenka nakon toga tek stiže na lokaciju sa svojom stranom obitelji. Ova mladenka, a često i druge mladenke u Indiji, ne izgledaju najsretnije na fotografijama s vjenčanja zbog toga što skoro pa nimalo nisu spavale proteklih dana kada je vjenčanje počelo i u njihovim kućama. Također, ako se ne varam, 24 sata prije vjenčanja (i za vrijeme ceremonije) ne smiju ništa jesti, stoga su vrlo iscrpljene. Težina same haljine tj. Saree, i ogromna količina šminke koja se stavlja na mladenku, pridonosi iscrpljujućem izgledu. Još jedan od razloga je zasigurno i sama činjenica što su brakovi ugovoreni, pa se mladenka i mladoženja (po pravilu) upoznaju prvi put na zarukama, a drugi put vide se na vjenčanju.
Zatim slijedi glavni dio vjenčanja, gdje na povišenom dijelu prostorije mladenci razmjenjuju vijence, što označava prihvaćanje jedno drugoga kao bračnog suparnika. Odmah potom uslijedilo je vrijeme za fotografiranje s mladencima, prije nego što je na red stigao mladenkin dio ceremonije sa svećenikom. To se odvija u zasebnoj prostoriji, gdje se redom ponovno odrađuju religijski rituali. Pritom iza mladenke sjedi nekolicina žena (također većinom iz obitelji), koje izruguju mladenku, ali i ostale koji sjede u krugu te se vrlo glasno smiju. Jedan dio obreda uključuje davanje velike količine poklona mladenki, koji dolaze od obitelji mladoženje. Većinom su u pitanju odjevni predmeti, obuća, ali i zlatni nakit, čime napune ni više ni manje nego dva ogromna kofera.
Paralelno se odvijaju još manji rituali s mladoženjom, poput ponovne večere s odabranim članovima obitelji, no u jednom dijelu noći nastupa i razmjena zavjeta, a potom hodanje oko vatre. Nakon toga više nismo izdržali, stoga je nekolicina nas otišla nazad u smještaj. No glavne dijelove večeri smo doživjeli!" zadovoljno je zaključila Eni.
"Sam tijek obveznih djelova obreda određen je pravilima, no ostatak je vrlo raštrkan. Osim početnog plesa prije mladoženjinog ulaska u 'salu' za vjenčanje, bio je prisutan i DJ na odvojenom podiju, koji je puštao vrlo modernu (indijsku) glazbu tokom cijele proslave. Zanimljivo je kako se na više mjesta samog događanja odvijaju različiti programi – mladenci obavljaju svoje rituale (zajedno ili odvojeno), gosti obilaze štandove s hranom, djeca se igraju, nekolicina pleše na podiju ispred DJ-a, pa makar i za vrijeme ceremonije... Čak se i krave ili druge 'divlje' životinje svako toliko pojave u prostorijama vjenčanja, uživajući ostatke hrane. Pomalo je apsurdno i teško za pratiti, jer imaš osjećaj da gdje god se nalaziš propuštaš nešto drugo. Dakle nema neki poredak aktivnosti, osim onih tradicionalnih – sve se odvija odjednom!" ispričala nam je Eni te napomenula kako su jedini pokloni koje je vidjela na svadbi bili oni za mladenku, ali napominje kako i tu postoji dosta pravila, posebno oko darivanja novca unutar obitelji: "Primjerice, otac u prvobitnoj povorci dijeli novce za bacanje svojoj ostaloj djeci i rođacima, braća mladoženje moraju sestrama dati određenu svotu novca ili im kupiti haljine (saree) za vjenčanje... Sve u svemu, velika količina novca utroši se u jedno vjenčanje, a najčešće cijela ušteđevina roditelja odlazi na mladenke i samu organizaciju vjenčanja."
Što se tiče hrane, Eni kaže kao je isprobala apsolutno sve jer obožava indijsku hranu. Poslužen je švedski stol, ali indijska verzija: "Hrana se služi na štandovima, mnogi kuhari pripravljaju raznovrsnu hranu na licu mjesta – podsjeća na streetfood štandove, gdje svatko nudi i kuha svoju vrstu indijske hrane. Ovo vrijedi za cijeli tijek vjenčanja osim određenog dijela rituala kada odabrani dio obitelji dobiva posluženu hranu za stolom. Alkohol nije dostupan na vjenčanju jer se kosi s njihovim uvjerenjima. Pokušavam si zamisliti kako bi jedno takvo vjenčanje bez alkohola izgledalo u našim krajevima!" pita se Eni, koja bi svima preporučila da prihvate poziva na indijsko vjenčanje ako vam se ikad pruži prilika jer, kako kaže, to je bilo nevjerojatno iskustvo!
