"Ne bi bilo loše da ove godine odemo svi u Indiju", rekla je moja učiteljica yoge Ružica sredinom siječnja, najavljujući da će škola stila yoge koju mi prakticiramo (Ashtanga) ove godine prvi puta biti otvorena tijekom ljeta. Kako nas u yoga centru u Sisku 8 vodi treninge, ljeto je jedino vrijeme kada se još i možemo izorganizirati i sve krenuti na put.
Vidjeti Indiju mi je životna želja i da iskreno kažem, nisam baš vjerovala da će se ostvariti, barem ne ove godine. Tada se činilo kao da lipanj nikad neće doći, a proteklih 5 mjeseci na kraju je proletilo u trenu i stigao je 27. svibnja, za kad smo Ružica i ja bukirale karte (ostatak ekipe stiže kasnije).
Začudo, uspjele smo naći relativno povoljan let iz Zagreba (Emiratesima 5.200 kuna povratna karta), pa nismo morale još svom 20-satnom putu pridodati još nekoliko sati vožnje do beogradskog aerodroma ili onog u Budimpešti.
Na zagrebačkom aerodromu nije bila gužva i Emirates su poletili prema rasporedu, a 4 sata kasnije našle smo se u Dubaiju. Nakon klimom rashlađenog fantastičnog, prostranog aviona, ušle smo u "pakao". U kratkih 5 minuta dok smo čekale bus da nas preveze do našeg izlaza za presjedanje, znoj nas je samo oblio jer je u 10 navečer u Dubaiju bilo 30 stupnjeva.
Nakon što smo našle svoj izlaz za let prema Bangaloreu, vratile smo se do nekog "restorana" gdje je hrana izgledala iole jestivo i pojele croissant jer do idućeg leta bilo je 3,5 sata pauze, pa let od 5 sati, pa taksi vožnja do Mysorea, grada gdje ćemo provesti idućih nekoliko tjedana, još 4 sata i taman ćemo stići na siestu, jer od 13 do 17 sati ovdje ništa ne radi.
Croissant uopće nije bilo loš, ili smo mi samo bile jako gladne. Taman smo naletile i na super ležaljke na aerodromu u Dubaiju i uspjele nešto odspavati do ukrcavanja. Let je prošao ugodno, valjda, jer smo spavale čitavim putem. Znam samo da kad sam zaspala bio je mrak, a kad sam se probudila, netko je već odavno navukao sjenilo na prozor da nikome ne smeta blješteća svjetlost izvana.
Na aerodromu u Bangaloreu nije bila gužva, a u Indiji je, začudo, bilo hladnije nego u Dubaiju. Stigle smo u 9 ujutro i taksist nas je već čekao. Kada sam izašla van, sve me nekako podsjetilo na Casablancu, barem onaj dio oko aerodroma. Sličan, "muljav" dan bio je i kad sam tamo sletila, aerodrom je van grada pa zapravo se ovdje nije imalo što za vidjeti.
Htjela sam ostati budna svih 4 sata vožnje taksijem do Mysorea, ali naporan put uspavao me već u manje od sat vremena. A čitavo to vrijeme smo se vozili kroz Bangalore, grad u kojemu je, prema popisu stanovništva 2009., živjelo 8,5 milijuna ljudi. Sad je sigurno i iznad 10.
Bangalore je glavni grad savezne države Karnataka, koja se nalazi na jugu Indije. Wikipedija kaže da ima 52,850,562 stanovnika. Softwerska industrija glavni je stup ekonomije ovdje, zahvaljujući čemu je Bangalore (ili po lokalnom Bengalooru) postao poznat kao indijska Silicijska dolina.
Velike zgrade, neke modernije, neke malo manje, puno ih se i gradi, reklamni panoi s prilično svijetlim Indijcima blještali su na većem broju mjesta. I ovdje se počeo osjećati taj zapadnjački, konzumeristički štih. Onaj koji dolazi s "razvojem". Ipak, zahvaljujući tome, ovaj dio Indije sve je čišći, smeće se redovno odvozi, a lokalci tvrde da ga kroz nekoliko godina više neće ni biti po ulicama.
Ponovno sam utonula u san, a Ružica me probudila kada smo bile udaljene nekih sat vremena vožnje od našeg cilja. Ovdje se već polako stvarala slike Indije kakvu sam je zamišljala.
Metalne buksice uz ceste s raznolikom hranom, voćem, povrćem… Kravice uz cestu pasu travu, tu i tamo koja koza… Promet u kojem žmigavci ne postoje, već se promjena smjera kretanja signalizira trubljenjem. Malo kaotično, a opet sve tako savršeno funkcionira…
Nakon otprilike 4 sata stigle smo na odredište, Trinity House u kvartu Gokulam, najbogatijem kvartu u Mysoreu.
