Između brojnih škola u Europi, za stjecanje svoje kulinarske diplome, 25-godišnja Jessica Anderson iz New Orleansa odabrala je upravo onu u Hrvatskoj. Jessica se bliži kraju svog prvog mjeseca škole na Kulinarskom institutu u Sisku.
Kako to da si odlučila doći ovamo?
Htjela sam završiti kuharsku školu, a u Americi su one preskupe. Kako volim putovati, odlučila sam spojiti putovanje i obrazovanje, odluka je pala na Europu, pa sam tražila što sve ima u ponudi. Gledala sam još i školu u Barceloni koja ima gotovo isti program, no traje 7 mjeseci, s 2 dana škole tjedno, dok je ovdje to intenzivnije. Radi se 5 dana tjedno i program traje 2 mjeseca.
Došla si iz velikog grada u mali, kakvi su prvi dojmovi?
Velika je razlika. Prije dolaska živjela sam godinu i pol u New Yorku. No ovdje mi se sviđa, mogu se koncentrirati na učenje, što je odlično jer je program dosta intenzivan.
Cimerice su mi iz Hrvatske i Bosne, pa s njima baš mogu iskusiti ovdašnju kulturu, primjerice ispijanje kave. Kod nas toga nema. Ljudi sjede, ispijaju kavu i pričaju, puno komuniciraju jedni s drugima. Ovdje vlada neki osjećaj zajedništva i ljudi su jako ljubazni.
S cimericama učim malo i hrvatski jezik, uglavnom stvari iz kuhinje.
Kako ti se sviđa naša hrana?
Probala sam ćevape i sarmu i jako mi se sviđa. Od slastica baklavu, ali mi je preslatka.
Kako se naša hrana razlikuje od američke?
Uobičajeno je da mladi ne kuhaju. Vlada instant-kuhinja, ima i junka, a i puno je restorana, pa dosta jedemo vani. I sama sam naučila kuhati tek s 20 godina, kada sam volontirala godinu i pol u Senegalu, pa smo se svi izmjenjivali u kuhinji.
Morala sam učiti osnove, sve ispočetka, od rezanja luka, naprimjer. Fascinirao me taj proces preobrazbe od namirnice do jela i zaljubila sam se u kuhanje. Po povratku u Ameriku učila sam kuhati i prijatelje. U kuhinji se osjećam domaće.
Inače nisam imala potrebu kuhati jer je mama pripremala hranu. Imala sam puno izvanškolskih aktivnosti i dok sam išla na njih sve, nije bilo vremena za kuhanje i nisam puno o tome razmišljala. No to ne bi trebalo biti tako jer hrana je esencijalan dio naših života.
Jessica je inače socijalna radnica, pa za razliku od većine polaznika koji sanjaju o vlastitim restoranima jednog dana, njoj je to malo manje bitno. Za početak bi se htjela ispraksirati u kuhinji, a kasnije svoje kulinarske vještine prenositi na druge, konkretnije raditi s problematičnim tinejdžerima, učiti ih kuhanju.
Jesi li zadovoljna odabirom škole?
Jako mi se sviđa, osjećam da svakim danom postajem sve kreativnija. Izazov je jer puno radimo, nekad i po 9 sati dnevno, ali sve mi je bolje.
