Najviši planinski lanac na zemlji, "snježno boravište" odnosno Himalaju, ovog je mjeseca osvojilo još troje Hrvata. Margareta Mišić, Dino Laktašić i Branko Tokić. Na svoju 24 dana dugu ekspediciju uputili su se krajem listopada, a pripreme su trajale godinu dana.

"Prije dvije godine s prijateljima sam upisala planinarsku školu, zatim visokogorsku školu i jednom prilikom pričali smo o Himalaji i Mt Everestu i pitala sam dečke "hoćemo li". Odmah su pristali. Počeli smo se pripremati, išli na intenzivna planinarenja, kupovali opremu… U veljači smo kupili karte, tada su bile najpovoljnije, 4500 kuna za povratnu", priča Margareta.

Sletjeli su u Katmandu, a prvi dojam bio je… cirkus. "Ludi grad, ljudi voze bez nekih pravila, mislili smo da ćemo poginuti u autu. Nered je, ima jako puno pasa na ulici koji spavaju. Kada sam vodiča pitala zašto stalno spavaju, on mi je odgovorio: Psi imaju svoje vlasnike i kao i ljudi, navečer izađu i druže se sa svojim prijateljima koji su po raznim kvartovima. Kasnije se vrate kući, a tijekom dana ovi psi zapravo ne spavaju već uče o životu", priča Margareta i dalje čudeći se objašnjenju, ali i diveći se njihovom načinu razmišljanja. Dino dodaje da se osjete i posljedice potresa, koji su vidljivi na srušenim i oštećenim zgradama, ali i na ulicama, koje još nisu potpuno očišćene od građevinskog materijala i smeća.

Margareta, Dino i Branko taman su stigli za vrijeme trajanja Festivala svjetla, hinduističkog festivala koji slavi pobjedu dobra nad zlim, a u ovim područjima slave ga i Budisti, ali i narod Šerpa u planinskoj regiji. A između ostalog, jedan dan posvećen je i psima. Okite ih cvijećem i slave. Jedan dan posvećen je odnosima između braće i sestara. Sve je jako svečano, djeca plešu na ulici i bacaju latice...

Nakon 2 dana u Katmanduu, krenuli su prema Lukli, najopasnijem aerodromu na svijetu, zbog kratke piste koja završava zidom. Možete pogoditi što se dogodi ako se avion ne zaustavi na vrijeme. Kada su Margareta, Dino i Branko izašli iz aviona, upoznali su svoje nosače, a u prvi mah pomislili su da imaju 15 godina. "Jako su sitni i mršavi. Bili smo zabrinuti kako će oni nositi naše stvari, koje su bile teške oko 50 kilograma. Ispostavilo se da imaju 22, 23 godine, a pomogli smo im koliko smo mogli tako što smo utrpali nešto stvari iz torbe u ruksake koje smo imali na leđima", opisala je Margareta.

Iz Lukle ne vode nikakve ceste, samo kozji putovi. Hranu i stvari iz mjesta u mjesto prevoze nosači ili životinje. Margareta, Dino i Branko uputili su se u svoju avanturu, prošli kraj Mliječne rijeke, hodali po visećim mostovima i stigli do hotela Everest View i nakon 2 dana konačno se okupali i oprali veš.

"Putem smo vidjeli puno spomenika poginulim Šerpama. Priroda je prekrasna, ali kako se dižeš, vegetacija je sve slabija“, kaže Margareta.

Kako bi stigli do svog cilja, Island Peaka ili Imja Tse, morali su se popeti na "manja" brda (inače, najniži pojas Himalaje ima 700 do 1000, a srednji 3000 do 4000 metara visine) i spuštati se u podnožja, prolaziti prijevoje odnosno passove. U podnožjima su bile lože (lodge) u kojima su spavali. "To su male škatuljice obložene ili izgrađene od šperploče s podignutim drvenim krevetima ispod kojih se mogu nagurati stvari. Sobe nisu bile grijane, a rijetke lože su imale vješalice ili koš za smeće, a još manje kupaonu. Nakon Namche Baazara ni utičnice u ložama ne rade ili ih pak niti nema, jer punjenje uređaja naplaćuju 3 dolara po satu. Strujna mreža obično ne radi do zalaska sunca, kad pale agregate", objašnjava Dino. Domaćini kuhaju gostima i pričaju im zanimljive priče o ljudima koji su prošli tuda u svojim ekspedicijama na planinu.

U mjestu Thamo primila ih je maratonka koja trči po planinama, a na svojim zidovima, između ostalih, imala je i fotografiju prve žene koja je ikad osvojila Everest, što ih je oduševilo, a svoj pohod ostvarila je uz pomoć oca i ujaka ove maratonke. U Marlungu su upoznali Šerpu koji se 11 puta popeo na Mt Everest, a maratonka mu je rođakinja. Šerpa im je opisao kako je to osvojiti najviši svjetski vrh. "Dok je imao masku s kisikom na licu, nije osjetio niti hladnoću niti nedostatak kisika. Ali, za fotografiranje maska se skida. Samo tih nekoliko sekundi osjeti se sav užas visinske bolesti…", kazala je Margareta opisujući dalje put.

"Prolazili smo jezera, a sve je izgledalo kao da smo na Marsu. Vegetacija je jako slaba, prašina je posvuda. Bili smo na 4500 metara visine. Hodam sve sporije i teže dišem. Glava me boli. Kažem vodiču da mi nije dobro, a on mi samo kaže da pijem puno vode. Okrenem se iza sebe, selo je udaljeno 5 sati hoda, gledam ispred, dok je ispred mene stijena kojoj ne vidim kraj, a na koju se moram popeti. Popeli smo se na vrh prvog prijevoja. Vodič me tješi i govori mi da uživam u pogledu, a ja sam samo razmišljal o tome kako mi je loše. Nakon strmog i klizavog spusta, stigli smo do sela Gokya, došli u ložu i večerali te sam nastavila razmišljati o odustajanju o puta. Legla sam u svoju vreću, tresla sam se bez prestanka i u rukama grijala vodu koja bi se smrzla da nije bila u vreći za spavanje. Nakon dobrog odmora krenuli smo dalje, novi napori djelovali su bezbolniji. Put je postajao sve zahtjevniji, spuštali smo se kroz ledenjake, samo smo išli gore-dolje. U jednoj od loža vidjeli smo i hrvatsku zastavicu i fotografiju našeg ženskog tima koji se 2009. penjao na Mount Everest. Bili smo jako ponosni“, kaže Margareta.

"Nakon što smo prenoćili (Gorakshep na 5164 metara), ujutro smo se popeli Kala Patthar (Black Rock na 5545 metara), vrh koji ima prekrasan panoramski pogled na Everest BC i okolne vrhove (Lhotse Tsar, Nuptse, Pumori, Lobuche...) nastavili smo silaznom rutom prema selu Dingboche (4400 metara). E, tu smo nakon noćenja trebali krenuti prema Island Peak BC i po dolasku nakon kraćeg odmora u večernjim satima krenuti prema vrhu. Međutim, promijenili smo plan i otišli u Chukhung (4730 m) zadnje selo prije Island Peak BC-a i ondje prenoćili kako bi se bolje odmorili. Ujutro smo krenuli prema vrhu (3 sata hoda do kampa). Nakon ručka, treninga i večere mogli smo odmoriti od 18 sati do ponoći. Uspon je planiran u 1 ujutro i planirani dolazak na vrh oko 8, 9 sati", opisao je Dino.



"Po dolasku u bazni kamp dobili smo dva šatora. Moj je bio na nizbrdici i stalno sam klizila dolje. I ja i sve moje stvari. U vreći sam spavala s vrućim bocama vode, ali i s gojzericama, kako ne bi bile hladne prilikom obuvanja.Tijekom uspona, planinu je obasjavao Supermjesec koji je, osim predivnog vrha, bio motivacija za nove napore i borbu do samog kraja. 

Išli smo sve više i više, disali sve pliće, penjali se po stijenama, bilo je jako jako hladno. Penjali smo se oko 4,5 sati po stijenama, stigli do snježnog dijela gdje smo izvukli posebnu opremu. Tako smo krenuli prema vrhu. Ima puno pukotina u ledu, koje su jako opasne. Neke su ili slabo vidljive ili nisu uopće vidljive. Noću se ide u uspon jer su led i snijeg čvrsti pa je manja mogućnost upadanja u pukotinu. Tamo gdje su pukotine široke, a ne mogu se obići, postavljene su i fiksirane ljestve. Dubine pukotina mogu varirati od nekoliko do par desetaka, pa čak i stotinu metara

Popeli smo se do "žileta", jako uskog dijela kojeg je trebao prehodati, a ispod provalija. Prehodali smo taj dio i osvojili Island Peak (6189 metara). Kako je vrh jako mali, a sa svake strane provalija, morali smo se vezati. Priroda je prekrasna, sunce je tako sjalo. Na vrhu smo bili 20-ak minuta i uputili se natrag. Hodali smo 12 sati. Vratili smo se u bazni kamp, popili čaj i mislili, konačno ćemo odmoriti. Ali ništa od toga. "Potjerali" su nas dalje i krenuli smo natrag prema selu, do kojeg ima 3 sata hoda", rekla je Margareta.

"Planina ne oprašta i otpočetka sam išao s tom mišlju; polako i oprezno. Ipak, jednom prilikom sam se zaigrao i otišao daleko ispred svih grupa na ruti, sve do kojih 200-tinjak metara ispod prvog prijevoja. Tu sam čekao otprilike sat i pol do dva prije nego su se svi sastali. Potom sam, po dogovoru s ekipom, trebao zbog gužvi u ložama opet otići ispred svih i rezervirati smještaj s druge strane prijevoja. Ubrzo sam klonuo i osjetio dotad neviđenu slabost u tijelu. Pojavila se i lagana mučnina i blagi gubitak koordinacije praćen općom smušenošću i umorom. Stajao bih svakih 5 do 10 koraka. Stanje nije bilo bajno, ali sam ipak osjećao da mogu povući do vrha, koji se činio kao nedostižan cilj. Ni u kojem trenutku nisam razmišljao da odustanem, što nekada i nije dobro jer može imati veliku cijenu. Malo pomalo i popeo sam se na vrh prijevoja, sjeo kraj Branka koji je već bio gore i promatrao prekrasne vrhove, jezero i malo selo u daljini do kojega se moramo spustiti. Kako sam se spuštao, bilo mi je sve bolje, a po dolasku u selo skroz sam se oporavio. Važno je na tako velikim visinama piti puno tekućine i kretati se polako, nogu pred nogu, radi što bolje aklimatizacije i izbjegavanja problema s visinom. Ja sam to tada prekršio, planina me upozorila. Naučio sam na teži način i prestao raditi greške. Usponi na Island Peak i manje vrhove prije njega više mi nisu predstavljali problem. Tijelu je trebalo 10-14 dana za potpunu prilagodbu na visinu", opisao je svoje iskustvo Dino.

Nakon 19 dana hoda vratili su se u Luklu. Imali su osjećaj da imaju više snage nego ikad. A uspjeli su se nakon toliko vremena i okupati. "Za kupanje je bilo moguće koristiti hladnu ili vruću vodu, ne i oboje odjednom. A mlaz… Jedna crtica vode", kazala je Margareta.

Iako je, kaže, spakirala i dva paketa vlažnih maramica, od kupljenih 5, te nešto odjeće za presvlačenje, slabo ih je koristila. Na -15 nikome ne pada na pamet skinuti nešto sa sebe, a kamoli se kupati. Za vrijeme uspona Margareta je na sebi imala potkošulju, dvije majice dugih i jednu kratkih rukava, one planinarske koje se brzo suše, a na njima flis, dvije jakne i vjetrovku. Zanimljivo je, kaže, što se nikakvi neugodni mirisi od nošenja iste odjeće nisu osjetili. Bilo zbog visine ili hladnoće.

Ono na što se Dinu bilo teško naviknuti, bio je rani odlazak na spavanje. Pred sam uspon vrijeme za spavanje je bilo od 18 sati do ponoći. "U šatoru je slično kao u loži; hladno. Imali smo madrace na koje smo stavili vreće za spavanje. Preko dijela vreće gdje su mi noge prebacio sam još pernatu jaknu, a u vreću ispod stopala ubacio bocu s vrelom vodom, da mi grije prste. Pod glavu sam stavio jastuk. Na kraju se nisam najbolje odmorio, ne zbog neudobnosti, već zbog tako ranog odlaska na spavanje", kaže Dino.

Hrvate je oduševila i tamošnja hrana. Iako se vidi da je ponuda na menijima prilagođena turistima sa zapada, s puno pizze i tjestenine, njihova lokalna je odlična. "Imaju kruščiće kao mlince, premazane maslacem i češnjakom. Restorani su im skupi, obroci i po 5,6, a pivo čak do 9 dolara", kaže Margareta.

Zanimljivo joj je bilo kako svi lokalci tamo "hračkaju". "Doleti hračak pod noge, pa se ispričavaju", sa smijehom prepričava. Kriminala nema, ljudi preživljavaju i poprilično su dobronamjerni, što ne znači da ne "deru" turiste sa cijenama svega što prodaju, a ako nećete nešto kupiti, poneki postanu i bezobrazni. U Katmanduu mnoštvo trgovaca prodaje planinarsku opremu, koja se doima poprilično lažno. "Pitali smo se kome sve to prodaju. Kad kolju piliće, na ulicu bacaju iznutrice, sve je prljavo. Ima puno ulične hrane, pa se posvuda šire mirisi, osobito prženog kikirikija i raznih slastica od tijesta. Sve što kupiš, motaju u novinski papir", prepričava Margareta.

Ljudi su uglavnom bili susretljivi i ugodni, a više su ih se dojmili oni iz planinskih krajeva, nego iz Katmandua. "Nepalci se drže dogovora, što mi se sviđa, a na ulicama Katmandua ima ih svakakvih, koji se u borbi za egzistenciju bave svim i svačim, pa čak i ilegalnim poslovima. Srećom, nisu toliko agresivni, pa se lako odmaknuti od njih. Trgovci s četverostrukim maržama na lažne robne marke pokušavaju "izmusti" što više od turista. Ugostitelji i hotelsko osoblje je uljudno i spremno pomoći, a tako je bilo i na ulici kada bih pitao za smjer. Taksisti, kao i trgovci, pokušavaju turistu oguliti kožu visokom cijenom prijevoza, no nakon cjenkanja može se spustiti. Ljudi u planinskoj regiji su skromni kao i uvjeti u kojima žive. Povučeni su, nenametljivi i ne pričaju puno, nekako su šutljivi. Susret s Nepalcem u planinskoj regiji rijetko polazi bez pozdrava Namaste. Tu su praksu počeli primjenjivati i turisti jedni prema drugima umjesto engleskim koristeći se nepalskim pozdravom", opisuje Dino.

Margareti je zanimljiv i hinduistički običaj ispraćaja umirućih. Ako ukućani primijete da netko umire, odmah ga oblače u bijelo i vode do najbliže rijeke. Moraju ga umočiti u vodu, umrijeti na drugačiji način je grijeh. No, ako se i to desi, za 20 tisuća rupija (oko 1300 kuna) i to se da riješiti. Dolaze posebni svećenici koji se mole i spale tijelo kraj rijeke. "Pitala sam, a što ako netko živi sam? Šerpa nije mogao ni pojmiti tako nešto. Svi su jako bliski i povezani i unutar obitelji i u zajednici", kaže Margareta.

Troje planinara najviše je dojmila priroda. "Krajolik je bio nestvaran, očara čovjeka i podsjeti ga odakle je došao i što mora čuvati. Ljudi su me se isto dojmili i to najviše oni koji su se odlučili na život u planinskoj regiji", rekao je Dino poručivši da će se sigurno vratiti.

 

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju