Kavijar, jastog i kamenice danas su sinonimi za jela koja si samo bogati ljudi mogu priuštiti, ali nekoć su se jeli samo kada nije bilo ničega drugog. Jednako vrijedi i za puževe koji se danas smatraju simbolom francuske gastronomske profinjenosti. Kako su bili dostupni, besplatni i nisu zahtijevali uzgoj, služili su kao jeftin i nimalo omiljen izvor proteina. Za status delicije skromni puževi morali su čekati 19. stoljeće, kada je cijenjeni kuhar Marie-Antoine Carême poslužio puževe ruskom caru Aleksandru I., punjene maslacem, češnjakom i peršinom. Time je jelo dobilo novo značenje i preselilo se na jelovnike najuglednijih restorana.
Sličnu sudbinu imala je i kvinoja, danas poznata kao „superhrana”. Prije dolaska Španjolaca kvinoja je bila sveta biljka Inka, no kolonizatori su je zamijenili europskom pšenicom. Tako je postala simbol siromaštva i hrane za one koji si nisu mogli priuštiti bijelo brašno. Tek početkom 2000-ih globalna potražnja za bezglutenskim i proteinski bogatim namirnicama pretvorila ju je u skupu robu – često nedostupnu lokalnom stanovništvu koje ju je sačuvalo do danas.
Kamenice
Kamenice se u obalnim područjima jedu tisućama godina, no daleko od toga da su oduvijek smatrane delikatesom. Često su bile hrana iz nužde, posljednja opcija kada nije bilo ničega drugog. U Ujedinjenom Kraljevstvu popularnost kamenica započela je tek dolaskom Rimljana 43. godine nove ere. Rimljani, poznati ljubitelji morske hrane, pretvorili su kamenice u poslasticu za bogate slojeve društva.
No širenjem industrije kvaliteta i cijena su počele padati. Kamenice su se prodavale po četiri komada za jedan peni i postale osnovna hrana siromašnih. Charles Dickens u romanu Pickwickovci zapisao je: „Što je mjesto siromašnije, čini se da je veća potražnja za kamenicama.”
Popularnost je dovela do pretjeranog branja i zagađenja, pa su kamenice s vremenom nestale s ulica i pojavile se u restoranima s bijelim stolnjacima.
Jastog
U Europi se jastog cijenio još u doba drevne Grčke i Rima, no u Sjevernoj Americi bio je hrana najsiromašnijih slojeva, pa čak i zatvorenika. Američki političar iz Kentuckyja John Rowan primijetio je svojedobno da su ostaci jastoga oko kuće znak siromaštva.
U 19. stoljeću razvoj željeznice omogućio je gradskoj eliti da ljetuje na obali. Newyorčani su tada razvili ukus za svježe kuhane jastoge, a ta se navika brzo proširila i natrag u gradove. Jela od jastoga ubrzo su se pojavila na jelovnicima finih restorana.
Do kraja 19. stoljeća jastog je postao simbol raskoši, bogatstva i hedonizma.
Sushi
Miješanje ribe i riže kao način konzerviranja hrane osmišljeno je prije više od tisuću godina. Šaran se pakirao u slanu rižu i ostavljao da fermentira jer hladnjaka nije bilo. Tehnika koja je osmišljena kako bi se hrana sačuvala s vremenom je postala itekako poželjna na stolovima bogataša.
S vremenom su razvijene metode koje su omogućile bržu pripremu, pa se sushi mogao pripremiti u nekoliko minuta umjesto sati ili dana. Sedamdesetih godina 20. stoljeća, zahvaljujući napretku hlađenja i transporta, svježa riba mogla se prevoziti na udaljene lokacije, što je dovelo do popularnosti sushija. Sushi barovi ubrzo su se otvorili diljem Japana, a zatim i širom svijeta.
Kavijar
Kavijar tradicionalno potječe od divljih jesetri iz Kaspijskog i Crnog mora, no krajem 19. stoljeća proizvodnja se proširila i na Sjevernu Ameriku. Zbog hiperprodukcije kavijar je postao toliko jeftin da su ga barovi dijelili besplatno samo kako bi ljudi više pili.
Početkom 20. stoljeća iz Sjeverne Amerike u Europu se izvozilo više kavijara nego iz Rusije. Zbog masovne proizvodnje jesetre su nastradale, pa su do 1915. godine gotovo svi ribnjaci i ribolovi zatvoreni. Tržište se potom okrenulo Rusiji i Iranu, no kako su se zalihe u Kaspijskom moru smanjivale, kavijar je ponovno postao rijetka i iznimno skupa namirnica.
Grdobina
Grdobina nosi nadimak jastog za siromašne, no ova riba s dna mora danas sve više dobiva na cijeni. Prije manje od 30 godina ribari u SAD-u grdobinu bi jednostavno bacali natrag u more. Danas je, zahvaljujući velikoj potražnji iz azijskih zemalja te rastućoj popularnosti u američkim i europskim restoranima, grdobina među četiri najisplativija ulova za ribare u SAD-u.
Ne, nije za smeće: Sastojak koji će mnoga jela učiniti puno boljim, a najčešće ga - bacamo
