Krenete li putovima tradicije na Braču, cesta će vas odvesti dalje od mora, do unutrašnjosti i sela Škrip – najstarijeg naselja na otoku u kojem preostali stanovnici većinom žive od turizma i maslinova ulja.
Na toj uzvisini od kamena mogu se uhvatiti djelići nasljeđa koje Škrip ljubomorno čuva kao uspomenu na prošlost. Prethistorijski bedemi, arheološki nalazi, sarkofazi i reljefi te srednjevjekovni grobovi čuvaju tajne o ljudima koji su nekoć svojim koracima glačali kamenje, gradili zidine i tvrđave kao dar ondašnjem vremenu, ali i onima koji će tek doći i upoznati ih kroz njihova djela. Škrip svoje ime duguje oštrom i golom kamenju, čvrstom poput predaka čijim je rukama izgrađen.
Osim Muzeja otoka Brača smještenog u Radojkovića kuli i ilirskih bedema, crkve Svete Jelene i dvorca Cerinić, jedno od mjesta koje slikovito dočarava život Bračana jest i Muzej uja obitelji Katje i Krunoslava Cukrova.
Ispod obnovljenog kamenog krova, na zidu uljare koja broji 155 godina stoji slika nekadašnjih vlasnika, u vrijeme dok je uljara bila tek jedna obična kuća u Dalmaciji.
Zbog škrtog terena Brač je oduvijek bio naklonjeniji maslini nego lozi, za razliku od susjednog Hvara ili Korčule. Pregršt je stabala, a masline s većih nadmorskih visina pružaju divnu aromatiku.
Nakon što je Josip Krstulović otvorio uljaru 1864. godine, njegov su san nastavili živjeti Kruno i Mandica Krstulović, a danas unuk Kruno Cukrov, koji se prije sedam godina iz Zagreba vratio na izvor – djedovinu i krenuo s restauracijom sa suprugom Katjom.
Nekoć je uljara bila središte života u selu, a danas je omiljeno okupljalište posjetitelja koji dolaze vidjeti, kušati i osjetiti čari mjesta u kojem se nesebično otkrivaju otočne tajne. Ulje se i dalje radi, osvaja nagrade i kuša uz druge zalogaje domaće kuhinje.
Josipovim potomcima na licima se vidi kako im je posao omiljeni hobi, veselo dočekuju goste i pokazuju im svoju etnološku zbirku, objašnjavaju kako se koristio žrvanj za masline i čemu su služili stari alati koji krase zidove.
U počecima se sve radilo ručno. Masline bi se gnječile, a zatim bi se, uz dolijevanje vruće vode propuštale kroz vreću dok ne poteče zeleno zlato. Kasnije je dio posla preuzela ručna preša.
Masline bi se najprije vagale pa prale i mljele u pastu. Okretanje golemog mlinskog kamena nije bila šala, da bi se napravilo ulje, trebalo je mišića i žuljeva. Uz pomoć strojeva danas je sve lakše, ali vreće, vaga i preša u uljari služe kao podsjetnik.
Ponosni vlasnici posjetiteljima neumorno pričaju kako se proizvodilo nekad, a kako danas, sretni i zadovoljni što su odlučili ostati na otoku.
Na gornjem katu uljare nalazi se utočište od ljetnog sunca i kušaonica s drvenim stolovima u kojoj je zadovoljstvo otkrivati lokalne okuse i mirise.
Među domaćim specijalitetima tih čuvara tradicije vrijedi kušati nagrađivani namaz od zelenih maslina i badema, najbolje uz topli domaći kruh, rajčice pune okusa, kapare i kozji i ovčji sir – naravno, uz pregršt lagano pikantnog maslinova ulja od autohtone oblice.
Odličan je i namaz od crnih maslina kojem slast daju inćuni i parmezan. Kako vlasnica Katja kaže, za pravi doživljaj najbolje je staviti ulja na tanjur i uživati u pikantnim i gorkastim notama s mekim kruhom.
Jedno je od iznenađenja domaći džem od bračkog kivija, kao i smokva kojoj nema premaca; slatka fantazija okusa koja prenosi srž Mediterana na tanjure.
Više o turama na Braču možete doznati ovdje.
