Uskrsni (do)ručak ima itekakav značaj u našem društvu. Obično je on, kao i Božić, dan koji je rezerviran za dijeljenje stola s obitelji, bilo užom, bilo širom. No u praksi, sjedanje s rodbinom te itekako može izluditi. Na Uskrs nerijetko sjedneš za stol s rodbinom koju nisi vidio od Božića, a izađeš s viškom kilograma, puknutim bubnjićima od dječje vike i pitanjem – pa mora li svake godine ovako?
Cijela priča naravno, ne počinje tek u nedjelju. Tradicija nalaže da se sprema šunka, pa iako ih danas ima finih i gotovih koliko hoćeš, teta ipak ima najbolji recept. Naravno, bojaju se jaja, a nezaobilazna zvijezda svakog uskrsnog stola svakako je i francuska salata za koju baš svatko ima najbolji recept. Paralelno s tim odvija se i zabrinutost i tisuću fraznih pitanja - tko dolazi, hoće li opet biti svađa oko politike, tko će ovaj put popiti koju više, te najvažnije – hoće li biti dovoljno hrane? Ovo zadnje je ujedno i najnepotrebnije pitanje, jer hrane redovno ne manjka, već je ima i viška.
Dolazak rodbine pravi je teatar, ne znaš tko više zaslužuje Oscara. Nakon što se osoba skenira od glave do pete idu kurtoazna pitanja poput „kako si“ te pružanja ruku i komentar „baš mi je drago što te vidim“. A zapravo si sretan što dio rodbine vidiš samo za Božić i Uskrs, te jedva opet čekaš prosinac. Naravno, ovi koji stižu u posjetu ne dolaze praznih ruku, pa se nosaju kolači, a pošto je darivanje postalo valjda obavezno uvijek i svugdje, djeca dobivaju više poklona nego u neka starija vremena za Božić.
Nakon natezanja i mudrovanja gdje će tko sjesti, konačno se omanja "kohorta" smješta za stol. Pa iako je šunka formalno glavna zvijezda, svi znaju da je francuska salata pravi MVP uskrsnog stola. Neki uzimaju sramežljivo i obazrivo, drugi grabe pola tanjura jer se jede “ jednom godišnje”, a svi daju komentare čija je najbolja, jer su baš svi stručnjaci za ovu salatu.
Pražnjenjem tanjura, na stol se „iznose“ i teme koje su copy/paste iz godine u godinu. Pitanja o ženidbi, udaji, djeci i poslu pojavljuju se točno u trenutku kad ste pomislili da ste sigurni. Ako ih uspijete izbjeći, onda ste pravi maestro ili jednostavno dovoljno iskusni. No čak i ako uspijete izbjeći razgovore, nećete izbjeći drugi krug hrane, jer „ne mogu više“ za uskrsnim stolom ne postoji. Jer znate, Uskrs je samo jednom godišnje.
Kad na stol stignu kolači, postaje jasno da je kraj daleko. Orehnjače, makovnjače, čokoladne torte i misteriozni kolači bez imena niču sa svih strana, a svi uzimaju “samo mali komad” koji se nekako pretvori u ozbiljan degustacijski meni. Nakon toga slijedi faza tišine i lagane kome – pola ljudi za stolom samo što ne zaspe, druga polovica priča o situaciji na Bliskom Istoku a djeca koriste priliku za potpuni kaos jer ih više nitko nema snage kontrolirati. Ovaj dio uopće nije loš, jer i ako niste, možete glumiti da ste među ovom prvom polovicom.
A kako otići doma? I to je izazov. Ako krenete prerano, ide legendarna rečenica “što već ideš?”, mada to i često može značiti „hvala Bogu da si se konačno sjetio maknut“. Zato treba pronaći prikladnu frazu poput „ajmo lagano“, jer najavljuje da će u skoroj budućnosti dođi do odlaska.
Ali ipak, na kraju - uskrsni ručak je puno više od hrane. To je kombinacija obiteljske dinamike, tradicije i blagog kaosa u kojem ima previše svega – i hrane, i pitanja, i emocija. I koliko god ponekad bio naporan, to je jedan od rijetkih trenutaka kad su svi na okupu. Uostalom, ako i ništa ne pođe po planu i očekivanjima jedno je sigurno – francusku salatu jesti ćete i idućih par dana.
