Galerija
Koliko kilometara vrijedi prijeći zbog ljubavi? One prave, naravno. Ljubav prema finom bosanskom bureku ne pita. Kad proradi nostalgija, onima koji su doista zaljubljeni nije problem spakirati se na izlet i potegnuti do Brčkog, ma do Sarajeva ako treba – samo radi bureka.
Pripremiti se na to da će se nakon takvog gastroturizma (pristojno rečeno) vratiti kući s kojom novom, mekom uspomenom oko trbuha, pa i bušiti novu rupicu na remenu. Onima kojima je burek zbilja merak takve ekshibicije vrijede zbog svakog zagriza u zapečeno tijesto.
Tijesto što najprije lagano zakrcka, kao da želi nešto reći pa ostavi pod jezikom energični, zapečeni okus. Koji tren kasnije razblaži ga slast file što se razlije po ustima poput kakve sočne ljetne breskve pa zabocka lukavim paprom, provocirajući na novi zalogaj u opojno, brižno usitnjeno meso. Senzacija! I bez obzira na to koliko je sretnih putnika odlazilo iz Bosne s obećanjem da će se vratiti tim burecima, sirnicama, zeljanicama, krumpirušama…. kod nas nikako da se, onako zapravo, uveze i zaživi ta čarolija.
U Zagrebu su se mjesta na kojima se mogu pojesti bosanske pite i bureci u posljednje vrijeme ipak počela sramežljivo pojavljivati, a po najnoviji okus Baščaršije ide se na tržnicu Utrina. Prije otprilike mjesec dana ondje je osvanuo kiosk s pitama i kolačima po sarajevskoj recepturi, a sudeći prema gužvama, u Pita Cutu itekako znaju što rade. U redu se zna čekati i deset, dvadeset, pa i više minuta za vruće bureke i pite što neumorno izlaze iz peke. Neki pak čekaju baklave i druge slatkiše.
Dok se marljive ruke u kiosku utrkuju s vremenom, živo je i s druge strane pulta – osobito kad netko odnese čitav burek kojeg tuđe gladne oči budno prate u redu, još otkako se počeo pušiti. No život je borba, a za prave stvari vrijedi čekati.
„Barem ne trebam više preko granice“, smije se jedan kušač, a drugi punih usta dodaje da je baš takvog okusa bio burek kakvog se sjeća dok je bio dječak. Kada je baka razvijala goleme jufke, sve dok ne bi postale toliko prozirne da se ukažu nabori na površini drvenog stola. Pa onda najbolji dio, metamorfoza u pečenu divotu zbog koje su kasnije gorili prsti i jezik.
„Meni sigurno najbolji u Zagrebu, svaka im čast!“ kaže masnih prstiju nostalgičar.
Bez previše kompliciranja dočekali smo sirnicu i šareni burek. Tko ne zna, takav se burek šareni od krumpira brižno narezanog u kockice, ni tvrde ni previše meke, što se tako fino slažu s mesom. Zamirisao je na neka sretna vremena, sarajevske uspomene i onako vruć napravio da zaboravimo na sve ostalo. Mogli bismo ga jesti i siti, onako, umjesto deserta.
Osim same recepture, neki od razloga zbog kojih je to što rade u Pita Cutu tako dobro jesu kvalitetni sastojci i iskustvo. Omjeri file i tijesta su baš kako treba. Ako baš moramo tražiti zamjerku, dodali bismo pinkicu soli sirnici, ali svakome prema ukusu.
Obećali smo sami sebi da ćemo se vratiti i probati hvaljene buredžike s preljevom od vrhnja i češnjaka, kao i tikvenicu. Ne smijemo zaboraviti ni klasični burek, a vidiš, imaju i sjeckani. Koga briga za pločice na trbuhu, naći ćemo neku plažu na kojoj nema ljudi.
Ne smije se zaboraviti, u Pita Cutu imaju i slatko: baklavu, hurmašice, tufahije, tulumbe – pa i tres leches za one koji vole sočne kolače, ali im agda nije po ćeifu.
Cijene nisu bagatelne, ali uštedjet ćemo na gorivu do Baščaršije 😊; kreću se od 65 do 89 kuna po kilogramu pita, a kolači su od 15 do 17 kuna.
