Dobra stvar rasta restoranske scene je to što su razni kvartovi dobili sasvim zgodne restorane. Tako da nema više potrebe nakon kvartovske kave ili šetnje po parku sjedati u auto i voziti se negdje daleko, kad te hrana čeka vrlo blizu.
Kvart kojem gravitiram je Maksimir, a u njemu i njegovoj blizini – svašta se da naći. Nakon što smo obavili subotnju šetnju parkom, pa ispunili i obveze prema djeci i neko vrijeme proboravili u dječjem parku (tko će još preživjeti godine i godine parkova, ljuljački, tobogana i sličnih naprava…), red je došao da se nešto i pojede. Kako smo bolja polovica i ja u parku bili s frendovima koji imaju kćer godina naše najstarije (oko 5 godina), te s našim blizankama i psom, odlučili smo se prošetati do Maksi Puba. Tamo je terasa (unatoč ugodnom danu i proljetnim temperaturama) bila zatvorena, a unutra puno kao šipak, pa smo morali brzinski naći novo rješenje.
Srećom, prijatelji s kojima su bili sjetili su se mjesta za koje kažu da im je produženi dnevni boravak (žive na Ravnicama), pa su odmah i zvrcnuli bistro Bonkas, da ne idemo uzalud. Tamo smo dobili pozitivan odgovor, da će se naći mjesta za: četvero odraslih, dvije curice, dvije bebe u duplim kolicama i psa – pa smo krenuli. To mi je već bio dobar znak, jer ajde, treba cijelo to mnoštvo homo sapiensa (i psa) i ugostiti, a ovi su odmah rekli spremno - može.
Petnaestak minuta šetnje od stadiona i ta – da, eto nas pred Bonkasom. Vani je prostor za lijepu terasu, ali kako je zima samo stoji jedan stol, a mi se u neveliki prostor brzo smještamo. Atmosfera je prilčno prijateljska, neformalna i opuštena, curicama vadimo bojanke, najmlađe spavaju i jedino što nam sad treba je – dobra hrana. Fora je da je sam prostor otvoren, tako da u svakom trenutku vidite i majstore u kuhinji, kako spremaju jela.
Ogromni bečki
Uzimamo jednu juhu od rajčice, bečki s pomfritom za naše djevojčice, puretinu s pireom od buče i grahom (ako sam dobro upamtio, radi se o jelu s menija) te salatu s biftekom. Nas dva oca, željni konkretnog jela, naručujemo bifteke. Sve stiže vrlo brzo, posluga je nenametljiva a opet prisutna. Posebno mi se svidjelo što smo, kako petogodišnjakinje baš i ne jedu puno, zamolili jedan bečki za njih dvije, a svaka su dobile svoju ispohanu porciju s pomfritom na tanjuru. Iskreno, i ta je porcija bila velika, tako da je cijeli bečki vjerojatno – gargantuovske veličine. I ne, nismo škrti, na kraju zajedno nisu pojele ni taj jedan bečki.
Juha od rajčice s bosiljkom u kojoj „pliva“ tost sa cheddar sirom je divna. Velika, ukusna, sočna, onima manjeg želuca gotovo da može poslužiti kao samostalni obrok. Jela koja su naručile naše supruge također izazivaju „mmm“, a medium rare ispečeni bifteci su takvi da nemam ni najmanju zamjerku (osim na sebe, što nisam ipak uzeo rare). Biftek je velik, mekan, u njemu nema niti jedne jedine žilice, ispečen je pravilno i sve je kako treba biti. Uz njega ide prilog u obliku domaćih krumpira te povrće. Ovdje je jedina mini zamjerka, a to je da su krumpiri došli toliko vrući – da sam gotovo prvim zalogajem spržio jezik. No, brzo me prošlo kad sam se utješio lijepim komadom kvalitetne mesine...
Sve to skupa, uz par boca mineralne i obične vode, te dvije Cedevite, izašlo nas je 125 €. Cijena je sasvim konkretna za ono što dobiješ, a „zvijezda“ menija, biftek – stoji 25 eura. Gdje god sam bio u zadnje vrijeme, taj komad mesa ispod 30 eura nisam ugledao. U svakom slučaju, Bonkas je mjesto gdje ćete se osjećati ugodno, ležerno i dobrodošlo. Tako da, Bonkas, pozdrav do sljedećeg druženja.
Restoran pod Sljemenom u koji se ide na prefini bečki odrezak i tafelspitz
