Galerija 2 2 2 2 Iako je bečka kavanska kultura danas poznata diljem svijeta, ljupka austrijska prijestolnica se ne može pohvaliti činjenicom da je kavanska pionirka. U Meki se kavana pojavila još u 12. stoljeću, a prva kavana u Europi otvorena je u Veneciji 1647. godine. U Engleskoj su prve kavane otvorene početkom pedesetih, dok je u Beču prva kavana otvorena tek 1683. No Beč je napravio lavovski posao razvijanjem tradicije kave kakvu nema nijedan drugi grad na svijetu. Povijest bečkih kavana usko je povezana sa završetkom opsade Beča 1683. godine. Prema legendi, Bečanin Georg Franz Kolschitzky prvi je dobio dozvolu za posluživanje kave u gradu, zahvaljujući svojim junačkim djelima tijekom opsade. Zrna kave koja su Turci ostavili za sobom, Georgu su utrla put prema uspjehu – o kojem svjedoče dvije gradske ulice i spomenik posvećen njegovom liku i djelu. U bečkoj povijesti spominje se i armenski špijun Diodato, koji je služio na bečkom carskom dvoru. Iz domovine je donio znanje o mirisnim zrncima i umijeću pripreme kave. Prema njemu je nazvan park u četvrti Wieden. Ženama ispočetka nije bio dopušten ulazak u kavane. Do 1856. U kavanama su sjedili isključivo muškarci, a jedine žene ondje bile su blagajnice.

Na karte i biljar

Osim kave, prve kavane nudile su mogućnost igranja kartaških igara i biljara, a Kramersches Kaffeehaus u središtu grada prva je gostima ponudila i novine na čitanje. Velik iskorak dogodio se nakon što je dopušteno posluživanje toplih jela i alkohola u kavanama, ali za korak unatrag glavni krivac je bio Napoleon čija je blokada Engleske pogodila i Austriju, pa je cijena kave naglo porasla. Vlasnici kavana morali su tražiti alternative kako bi izbjegli bankrot, što je dovelo do razvoja kafića i restorana u jednome. No kavanska kultura brzo je ponovno procvjetala. U razdoblju bidermajera kavana je postala simbol visoke kvalitete života u cijeloj Europi. Kavane u bečkom stilu otvarale su se u Zagrebu, Pragu, Veroni, Trstu i Veneciji. Velike dvorane, sjedala presvučena crvenim baršunom i raskošne lustere imala je svaka kavana koja je držala do sebe. Tipični elementi uključivali su i male stolove s mramornim pločama na kojima se poslužuje kava i Thonet stolice, poznate i kao bečke stolice.

U trendu Za ovo treba imati živaca Vikendima na ovoj plaži ima više ljudi nego pijeska - gužve su nepodnošljive Neodoljivi popečci Hrskavo savršenstvo od sira i krumpira: Brzinski recept koji ne traži puno truda Hvala, Hollywood More je prekrasno, plaže su divne, ali većina dolazi na ovaj otok zbog Odiseja

Bečke kavane - 3 (Foto: Shutterstock)

Kavanska književnost 

Oko 1890. Café Griensteidl postao je redovito okupljalište književne skupine Jung Wien (Mladi Beč). U kavani su se sastajali mladi pisci poput Huga von Hofmannsthala, Karla Krausa i Arthura Schnitzlera te ondje razvili tzv. kavansku književnost. No, pisci se nisu vezali samo uz jednu kavanu. Nakon Caféa Griensteidl, popularna okupljališta postali su Café Central, a potom i Café Herrenhof. I drugi umjetnici imali su svoje omiljene kavane — primjerice, Café Museum bio je popularno mjesto susreta slikara.

Bečani, koji su često živjeli u malim i skučenim stanovima, elegantne su kavane doživljavali kao produžene dnevne boravke ili druge domove, mjesta susreta i društvenog života. Nakon Prvog svjetskog rata otvaraju se prvi plesni kafići u kojima se svira američki jazz. Tijekom velike gospodarske krize 1930-ih kavane su se često koristile i kao mjesta trgovine, gdje su se tražene robe razmjenjivale ispod stola. Godine 1938. nacisti su preuzeli kavane u vlasništvu Židova, ponajviše u drugom bečkom okrugu. Te su kavane bile živahna protuteža raskošnijim kavanama prvog okruga te drugi dom mnogim židovskim intelektualcima i umjetnicima. U 1950-ima bečke su kavane zapale u krizu. Talijanski espresso barovi postajali su sve popularniji, a tradicionalne kavane smatrale su se zastarjelima. Sve do 1980-ih mnoge dugogodišnje kavane u bečkom stilu morale su zatvoriti svoja vrata.

Bečke kavane - 2 (Foto: Shutterstock)

Što se pije u Beču?

Bečke kavane razvile su vlastiti jezik kave, s nazivima koji se i danas nalaze na kartama pića. Osnovu čine tzv. schwarzer varijante. Kleiner schwarzer zapravo je ono što bismo danas nazvali espressom – mala, jaka crna kava. Njegova snažnija verzija je großer schwarzer, odnosno dupli espresso. Ako uz tu kavu dolazi mali vrčić mlijeka ili vrhnja koji se dodaje po želji, tada govorimo o kleiner brauneru ili großer brauneru. Posebno je popularan i verlängerter, espresso produžen vrućom vodom, sličan današnjem americanu.

Među najpoznatijim bečkim kavanskim specijalitetima je wiener melange, svojevrsna bečka verzija cappuccina, koja kombinira kavu, toplo mlijeko i mliječnu pjenu. Nešto raskošniji je franziskaner, koji uz mliječnu pjenu često uključuje i sloj tučenog vrhnja te kakao na vrhu.

Kava kočijaša 

Posebno mjesto u tradiciji zauzima einspänner, snažan espresso (često dupli) poslužen u visokoj staklenoj čaši s ručkom i obilno prekriven tučenim vrhnjem. Upravo taj sloj vrhnja, koji je nekad služio kao izolacija za kočijaše tijekom hladnih dana, daje mu prepoznatljiv izgled i teksturu. Napitak je izvorno osmišljen kako bi kočijašima pružio energiju potrebnu za upravljanje konjima. Naime, riječ einspänner na njemačkom znači jednoprežna kočija. Napitak je imao vrlo praktičnu svrhu: staklena čaša omogućavala je kočijašima da jednom rukom drže napitak, a drugom uzde. Sloj vrhnja na vrhu služio je kao izolacija i održavao kavu toplom, ali ako bi je morali brzo popiti, vrhnje bi je ujedno i rashladilo. Vožnja kočija bila je naporan posao koji je zahtijevao izdržljivost i koncentraciju. Kava je održavala vozače budnima, dok su vrhnje i čokolada pomagali ublažiti glad i pružiti osjećaj sitosti. Tom je napitku srodan i kapuziner, također snažna crna kava s vrhnjem, iako se obično poslužuje u šalici.

Bečke kavane poznaju i varijante s dodatkom alkohola. Fiaker je tradicionalna crna kava s rumom ili brendijem, često uz šlag, dok je Maria Theresia obogaćena likerom od naranče. U toplijim mjesecima popularna je i wiener eiskaffee, ledena kava koja se najčešće poslužuje sa sladoledom od vanilije i tučenim vrhnjem.

Iako se detalji pripreme mogu blago razlikovati od kavane do kavane, ovi napici čine temelj klasične bečke kavanske tradicije koja je neraskidiva od kulturnog identiteta grada koji je prepoznao i UNESCO te ga upisao na svoju listu nematerijalnih dobara. 

Znate li što je sicanje ili križićanje? Tradicija bosanskih Hrvata koja vuče korijene još od Ilira +1