Ananas, porijeklom iz Južne Amerike, našao je svoj put do karipskog otoka Guadeloupe, a upravo ga je ondje učio Kristofor Kolumbo te ga sa svojom posadom odnio u Španjolsku.

Slatki i sočni okus ananasa Španjolcima se odmah svidio pa su ga pokušali sami uzgojiti, no bodljikavom voću klima nije odgovarala. Budući da nije bilo drugog izbora, nego pričekati da plodovi stignu s dugih plovidbi, nerijetko bi se na stolovima našli nagnječeni i truli plodovi.

Kasnije, sredinom 17. stoljeća, ananas se počeo uzgajati u britanskim i nizozemskim staklenicima koji su mogli oponašati temperaturu i vlagu na kakvu je južno voće naviklo. Veliku potražnju pratile su ogromne cijene, pa su ananas jeli samo bogataši poput Luja XV., Katarine Velike i Karla II.

Imućni američki kolonisti koristili su ananas kao ukras stola kako bi pokazali svoj status gostima, a jeli bi ga tek kad bi počeo propadati. Kao ekvivalent današnjih cijena, za mirisnu delikatesu plaćalo se i više od 50 tisuća kuna.

Bilo je uobičajeno unajmiti ananas za zabave kako bi pladnjevi puni te nedostižne poslastice izazvali divljenje ili ljubomoru, no nisu se smjeli načeti. Nakon defilea ananas bi se morao vratiti vlasniku. Oni koji nisu imali novca za ananas kupovali bi porculansko posuđe u njegovu obliku.

Tek je početkom 20. stoljeća, nakon što su osvanule nove plantaže, ananas skinut s trona delikatese koju si mogu priuštiti samo rijetki i sve je više ljudi moglo uživati u slatkom komadu voća.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju