Elegantni, tanki, dugački čamci privlače pažnju svih turista koji posjete ovaj grad na vodi, pa makar ih i ne iskušaju. Gondole na venecijanskim "ulicama" plove već čitavo tisućljeće jer se prvi zapisi o njima spominju još u 11. stoljeću, a u 15. st. pojavljuju se na slikama talijanskih umjetnika Bellinija i Carpaccia.
Kako je grad izgrađen na nekoliko otoka, najlakši oblik prijevoza bio je čamcima. A gondole su bile najprihvatljivije za prijevoz putnika zahvaljujući svojim manevarskim mogućnostima i brzini.
U 17. stoljeću uporaba gondola bila je poprilično raširena i bilo ih je oko 10 tisuća. Venecijanci danas koriste vodene taksije za prijevoz, a gondole, kojih je sada manje od 500, koriste uglavnom turisti. Osim tih turističkih postoje i "trajektne" (ferry) gondole za prelazak Grand Canala. No, ove turističke u usporedbi s njima djeluju poput luksuznih automobila, a dolaze sa svim dodacima kako bi doživljaj putnika bio što bolji.
Specifičnog su dizajna. Na prednjem dijelu imaju željezni vrh u obliku slova S koji predstavlja oblik Grand Canala, dok svaki od 6 zubaca predstavljaju 6 predjela Venecije, a malena arkada iznad most Rialto. Praktična svrha tog željeznog vrha protuteža je gondolijeru koji stoji na stražnjem dijelu gondole.
Crni dugački čamci napravljeni su od 280 dijelova od različitih vrsta drveta. Gondole su dugačke 11 metara, a teže 600 kila. Zahvaljujući svom asimetričnom obliku njima može upravljati samo jedan čovjek s jednim veslom. Prema lokalnom zakonu, gondolijer može biti samo osoba rođena u Veneciji.
Gondole su uvijek su bile romantične i privlačile parove, a nekada su imale i kabinu koja je omogućavala privatnost pri ljubavnim susretima.
Za izradu nove gondole potrebna su oko 2 mjeseca, a njihova cijena kreće se od 20 tisuća eura naviše. Možda to objašnjava što cijena pojedinačne vožnje za turiste nije ispod 80 eura po satu...
