Prošlo je nešto više od mjesec dana otkad sam se u šarolikom društvu uputila po neke divne, sasvim nove gastro priče u susjednu nam Sloveniju. Jer neke priče traže više vremena da bi se ispričale onako kako spada.
Kad mi je kao hrvatskoj gastro blogerici stigao poziv za druženje u sklopu projekta Foodcards from Slovenia, priznajem da mi je trebalo par dana da se odlučim na putovanje. Znam, kome normalnome treba i minuta da se odluči otisnuti na putovanje koje uključuje posjete raznim gradovima, poznatim gostilnama i restoranima, kuhanje s mladim slovenskim chefovima, degustaciju fantastičnih proizvoda lokalnih proizvođača i druženje ljudi iz Slovenije, Italije, Austrije, Srbije i Hrvatske?! Ali eto, u tom datom trenutku me luđački bolio zub. I taman sam nekako u to vrijeme bila dala otkaz i čekala odjavu kod poslodavca, kako bih se opet samozaposlila (da, opet jer sam to već davno prije bila) i „upisala“ se u freelance kategoriju (dok svi misle da sam nezaposlena, kako bi rekli u Croatian Tragedies).
No kako mi je stvarno bio pun kufer svega, ove su mi kulinarske razglednice itekako bile potrebne. Kao što mi je i trebalo vrijeme da ih po povratku smisleno posložim u tekst dostojan njihove ljepote. Zato pišem s više od mjesec dana odmaka, iako sam još uvijek prepuna dojmova. Jer divne su nam kulinarske razglednice priredile Goga i njena ekipa kao predvodnici brenda Best Press Story čiji je cilj kroz ovakva studijska putovanja promovirati slovenski turizam i sve ono što Slovenija nudi, a nudi pregršt toga. Koja genijalna ideja!
Kod Pintaričevih u Gostilni Rajh
Put smo započeli vožnjom prema Prekmurju. Na nešto više od dva sata vožnje od Zagreba, dočekao nas je najširi mogući osmijeh gospođe Tanje Pintarič, vlasnice restorana Gostilna Rajh (gostilna je u obitelji već četiri generacije, a gospođa Tanja je prva žena u obitelji na čelu restorana), koja nam je zaželjela dobrodošlicu i odmah nas povela u prekrasno dvorište s divnim vrtom kako bismo se osvježili dobro ohlađenim pjenušcem vinarije Puklavec Family Wines, ali i zajedno s njezinim sinom Leonom, mladim, veselim i druželjubivim kuharom, zajedničkim snagama pripremila ručak za našu družinu (mislim, mi smo se blogerski naguravali, klikali, postali, lupali boomerang, nešto sjeckali i malo mijesili, a Tanja i Leon su odradili lavovski posao).
Na jelovniku se našao svježe prženi langaš s umakom od kiselog vrhnja, naribanom prekmurskom šunkom i svježim hrenom, mladim češnjakom, rotkvicama i sjemenkama konoplje, potom hladna juha od krastavaca i kopra prelivena finim Kocbek bučnim uljem (koje nas je vjerno pratilo tijekom cijelog putovanja) pa pileći paprikaš kuhan u kotliću na otvorenoj vatri te poslužen uz dödole ili ono što bismo mi nazvali bijelim žgancima i na kraju predivan domaći sladoled od bazge s kandiranim đumbirom, ekspandiranim amarantom i medom. Uz osvježavajući sladoled, na kraju posebno vrućeg ljetnog dana, nam je poslužen i mirisni Puklavčev traminer iz edicije Seven numbers. Kako kažu u vinariji, označavanjem svojih jedinstvenih vinograda sa sedam znamenki, u mogućnosti su slijediti svaki grozd do njegove izvorne lokacije.
Gostilna Rajh, članica udruženja Jeunes Restaurateurs d'Europe (JRE) i Chaine des Rotisseurs, nalazi se u Bakovcima, na samom ulazu u Mursku Sobotu, i to na samo pola sata vožnje od našeg Međimurja. I pravi je mali gurmanski raj koji će očarati i najzahtjevnija nepca. Spremam se vratiti, još malo podružiti se s Tanjom i Leonom te isprobati još neka tradicionalna prekmurska jela na Rajhov način. Ako ste u prolazu, svratite i vi ili se ciljano uputite na izlet do Murske Sobote. Vrijedi svakog kilometra.
Ne možete iz Prekmurja bez prekmurske gibanice
Da, prekmurska gibanica je okusom isto što i međimurska gibanica, ali ipak postoje razlike u samoj pripremi. Prekmurska je malo bogatija slojevima, sastoji se od duplih slojeva nadjeva od oraha, maka, sira i jabuka. I mi smo je probali u slastičarnici Praline, odmah po dolasku u Terme 3000 u Moravskim Toplicama gdje nam je bilo organizirano noćenje. I to ne samo u izvornoj varijanti, već i u modernoj izvedbi koju potpisuje slastičar Danilo Kozar.
Iako je ova Kozarova zanimljiva i kremasta, ja prednost dajem onoj tradicionalnoj jer osim što osjećam veliko poštovanje prema izvornim, tradicionalnim receptima, volim i kad u ustima imam slasni zalogaj koji dugo žvačem. Znači, u toplicama se možete lijepo odmoriti i naspavati, osvježiti i duh, i tijelo, odmoriti od svega, ali i guštati u pravoj prekmurskoj gibanici.
A u Murskoj Soboti smo otkrili i još puno gurmanskih kutaka i uživali u tradicionalnim prekmurskim okusima.
Hranilnica prekmurskih dobrot, turistički ured koji nikako nije samo to
Radi se o mjestu koje odiše toplinom i gostoljubivošću, koje u sebi krije sve ono što Prekmurje jest i što nudi svojim stanovnicima i gostima, i turistički ured, i mala trgovina krcata lokalnim proizvodima s naglaskom na bučino ulje, bučine koštice u raznim varijantama, čokolade s bučinim košticama, džemove od bundeve i bučinih koštica, a samim time i degustacijska stanica, i klupa za odmor, i kutak za toplu riječ, i hrana za sva čula. Sve je to Hranilnica prekmurskih dobrot, baš kako joj samo ime govori.
Nalazi se u samom centru Murske Sobote i mjesto je koje svakako treba posjetiti. Iz Hranilnice sam izišla bogatija za par vrećica bučinih sjemenki u čokoladi i za jedan bundevasti džem koje sam kupila te za divnu Tradicionalnu prekmursku kuharicu autora Mateja Fišera kojom su me darivali. Još mantram što ću prvo iz nje skuhati.
Murska Sobota je centar bograča
Znate li što je bograč? Ja nisam imala pojma, ali sam jako brzo saznala, i to iz prve ruke. Bograč je nešto kao gulaš, ali se obavezno kuha od tri vrste mesa, od kojeg jedno mora biti divljač. Tradicionalno se sprema vani, na otvorenoj vatri u kotliću i od tekućine mu se dodaje isključivo vino. Slovenci kažu da bograč nije bograč, ako ga se podlijeva vodom, kao i da nije dobar, ako nije tako gust da u njemu uspravno stoji žlica kad ju upiknete. Mi smo bograč degustirali u hotelu Diana u Murskoj Soboti koji je ujedno i domaćin tradicionalne bogračijade koja je bila u najavi tih dana. U Fišerovoj kuharici imam recept za bograč i sve si nekako mislim kako bi tu živopisnu kuharicu bilo jako lijepo početi otkrivati baš preko ovog recepta. Javim kako napredujem.
Bučino ulje je obilježilo i jednu posebnu ljubav
U Prekmurju baš vole slatko! A vole i na sladak način započeti ljubavnu priču, baš kao što je to bila priča Tomaža Sotošeka i Jasmine Passero Sotošek. Ovoj su ljubavnoj, a kasnije i poslovnoj priči kumovale ručno rađene praline s bučinim uljem koje je Tomaž napravio kako bi ih na prvom spoju poklonio sadašnjoj supruzi Jasmini. Danas se upravo te ručno rađene praline, kao i mnoge druge prekasrno pakirane praline i originalne čokolade prodaju u trgovini Passero u Tešanovcima nadomak Moravskih Toplica. No kako je Tomaž sa svojim slasticama ušao u Jasmininu tradicionalno mesarsku obitelj, u njihovoj trgovini ne manjka ni finih suhomesnatih proizvoda, lijepo pakiranih komada mesa i domaćih pašteta. Njihovu trgovinu nikako ne smijete propustiti ako se uputite u gastro avanturu po Prekmurju. I probajte te Tomažove famozne praline s bučinim uljem, mene su skroz osvojile! A i naše Talijane iz skupine koji se nisu mogli načuditi tom originalnom spoju.
Ptuj i jedan sasvim drugačiji Piknik
Gastro razglednice smo nastavili ispisivati u Ptuju, točnije u Dominikanskom samostanu koji datira iz 1230. godine. Njegova se svrha mijenjala kroz godine, 1785. godine je zatvoren, a 1786. pretvoren u vojnu bolnicu i toj je svrsi služio sve do 1923., da bi 700 godina kasnije bio otkupljen od strane gradskih vlasti i pretvoren u muzej i arhiv, a danas je u njemu smješten fantastični kongresni centar. Moram priznati da su me ta njegova multifunkcionalnost i unutrašnja moderna arhitektonska rješenja totalno oborili s nogu. U glavnom brodu nekadašnje crkve smještena je ogromna pozornica i gledalište i tamo se danas održavaju koncerti i predstave, zamislite! Ipak, njegov izvorni klaustar (pravokutno unutarnje dvorište obično trijemovima na stupovima) s početka 13. stoljeća i dalje plijeni svojom netaknutom arhitektonskom ljepotom.
Ovaj se centar koristi za razna događanja pa smo tako i mi, i naši domaćini Perutnina Ptuj i vinarija Pullus na vanjskom dvorištu uz rijeku Dravu imali pravi pravcati piknik. Dočekao nas je majstor od roštilja, chef Dejan Mastnak iz restorana Tri lučke iz Krškog s cijelom mašinerijom Weber roštilja i mesa u izobilju. Naime, chef Mastnak vodi i Weber akademiju pa se od njega može itekako puno toga naučiti. No mi smo učili usput, uz graju i smijeh. No brzo smo dovedeni u red i podijeljeni u timove pa smo se uhvatili posla kako bismo zajedno sa spretnom Mastnakovom ekipom priredili ručak. Našlo se tu raznih divota od gurmanskih sendviča preko fino pečene piletine s popečcima od krumpira zvanim krumpantoč, ali i desert pečen na roštilju. Da, jeste li znali da se i cheesecake s limetom može ispeći na Weberovom roštilju? Peče se pokriven, oko 20 minuta na temperaturi od 100°C i služi s maceriranim jagodama i sladoledom od vanilije. Ludilo od deserta, vjerujte mi!
Iz Ptuja smo krenuli natrag prema Murskoj Soboti, ali smo se prije zaustavili na još dvije važne gastronomske točke. I bila bi prava šteta da nismo!
A nakon piknika još mesa jer Šunkarna Kodila se ne izostavlja s gastro rute
Raj za mesoljupce, Šunkarna Kodila je sve što želite posjetiti na jednom mjestu, i trgovina, i restoran, i pogon za dimljenje i šušenje prekmurskih šunki posebne po tome da nema kosti, ali i pršuta od svinja koje se uzgajaju isključivo u Prekmurju te pršuta od mangulica.
Jednom kad uđete, ne znate točno kad ćete izaći jer ovdje možete kupiti baš sve, od šunke, mesa, bučinog ulja, čokolade i lokalno proizvedenog povrća. Ako se popnete na krov, pred vama će se otkriti prekrasni restoran u kojem možete probati sve što proizvode simpatični i gostoljubivi vlasnici Helena i Janko Kodila. Budući da smo mi htjeli vidjeti baš sve, nas su proveli kroz pogon, pokazali im kako oni obrađuju, dime i suše svoje suhomesnate proizvode, a tek onda smjestili za stol i ponudili nas prekmurskom šunkom, njihovom salamom, lardom, toplim hrskavim čvarcima kojih svaki dan naprave oko 300 kg te odreskom od mangulice.
Jesam li rekla da je ovo raj za mesoljupce? I ne, ovdje se nikako ne gleda na sat. Ovdje vrijeme ne postoji. Zabilježite si ovo ime i svakako skoknite do Kodilinih, uvjerit ćete se da sam točno opisala doživljaj.
Lušt, ime za slovenske rajčice
Predah od mesa smo napravili posjetom mjestu koje miriši na stotine vrsta divnih rajčica. Lušt je puno više od niza staklenika u kojem se na najmoderniji način uzgajaju rajčice. Lušt je mjesto u kojem rajčice mirišu kao rajčice i imaju okus po rajčicama, bez obzira što se uzgajaju tijekom cijele godine i to u staklenicima. Prošetali smo jednim staklenikom koji je napravljen kao izložbeni staklenik i u njega možete ući na vođenu turu uz plaćenu ulaznicu, ali isto tako možete probati sve i jednu rajčicu koja vam privuče pažnju. Mi jesmo, iako je mjesta u želucu bilo jako malo. No tim divnim, sočnim i mirisnim rajčicama je tako teško odoljeti, stvarno ne znaš za kojom bi prije posegnuo.
Rajčica proizvedena u ovim staklenicima se proizvodi isključivo za slovensko tržište i opskrbljuje čak 70% ukupnog tržišta. Vode se motom „slovensko za Slovence“ i iako je njihova rajčica cjenovno skuplja od ostalih rajčica koje se nude na tržištu, Slovenci ju rado kupuju. Osim staklenika, ovdje se nalazi i kafić u kojem možete popiti kavu te degustirati rajčice, ali i trgovina u kojoj možete kupiti sve što vidite u stakleniku. Ono što me posebno fasciniralo, i ovdje možete kupiti sve ostale proizvode lokalnih proizvođača iz Prekmurja koji nemaju veze s rajčicama. Svi su se udružili i rade jedni za druge i divan su primjer zajedništva i podržavanja jačanja lokalnog gospodarstva. Mislim da bismo od njih stvarno mogli puno toga naučiti.
No ovdje nije kraj mojim gastro razglednicama iz Slovenije jer ostala su još dva dana, dva grada i još puno divnih priča, no o njima čitajte u nastavku, a sad pogledajte galeriju slika kojima se i ja rado vraćam.
