Dvorac Prandau-Normann je srednjevjekovno-barokni kompleks koji se prostire na 1700 četvornih metara u Valpovu. Izgrađen je tijekom prve polovice 18. stoljeća prema željama baruna Petra Antuna Prandaua, a na temeljima obrambene kule iz 15 stoljeća.
Kompleks obuhvaća srednjovjekovnu kulu, dvorsku kapelu, unutrašnje dvorište te pročelnu palaču. Restauriran je 2000. godine, te se danas smatra jednim od najvećih i najvažniji dvoraca u Slavoniji, ali i cijeloj Hrvatskoj.
Svoju slavu dvorac zahvaljuje i legendi o bijeloj gospi, odnosno duhu djevojke koja je opsjedala ovo područje u prvoj polovici 19. stoljeća. Prema zapisima iz srpnja 1838. godine u Ljetopisu osječkog kapucinskog samostana, ali i crticama Franje Kuhača u časopisu 'Vienac' po imenu 'Poviest o valpovačkoj sablasti', u pitanju nije šala.
Glavni začetnik cijele priče je natporučnik carske konjaničke pukovnije Kuschmann koji je poznavao barune Prandau i u čijem je dvorcu bio gost nakon što se razbolio s obzirom da mu je doktor preporučio liječenje u valpovačkim željeznim toplicama.
Baruna Gustava Prandau ubrzo će obavijestiti kako mu se tijekom noći ukazuje duh mlade djevojke, koja tvrdi da je ubijena prije sto godina, a da je njezino tijelo bačeno između ledenice i gradske kapeleu sklopu dvorskog kompleksa.
Valpovačka sablast je tvrdila da se neće smiriti sve dok njeni posmrtni ostaci ne budu iskopani i sahranjeni u posvećenoj zemlji. Povrh svega, ako joj ispuni ovu želju, bijela gospa povratit će Kuschmannu zdravlje i otkrit mu gdje se skriva izgubljeno blago.
Uvjeren da bolesnik halucinira, barun isprva neće povjerovati ovoj priči. No kada će ju čuti njegova supruga, natjerat će ga da provjeri istinitost tih informacija. U društvu dvorskog svećenika barun će narediti svojim podanicima da krenu s iskapanjima, te na veliko iznenađenje svih otkriti kostur žene na opisanom mjestu.
Cijeli slučaj bit će prijavljen biskupu Pečuškome Ivanu Sćitovskom, koji će odobriti sahranu na katoličkom groblju. Mjesec dana kasnije, natporučnik Kuschmann će u potpunosti ozdraviti, a duh više nikada neće biti viđen, kao ni navodno blago skriveno na području dvorca.
Ljudi će kasnije pričati kako je mlada djevojka zapravo bila hrabra junakinja Katarina koja je sudjelovala u obrani valpovačke utvrde od Turaka.
