Danas vas vodim na kratko putovanje na najsjeverniju točku Irske i jedno od 7 irskih čuda – The Giant's Causeway. Ako je vjerovati lokalnim pričama, prolaz je sagradio irski div Finn.
Bio je to još jedan od onih dana s buđenjem u 5 ujutro, što mi uopće nije bilo toliko mrsko, jer vrijeme je za novi izlet. Novu destinaciju. Novu mistiku irske obale. Za mitove i priče. Za još jedan novi pogled kroz oči željne sve magije ove planete.
Kako mi je još bilo ostalo desetak dana u Irskoj prije povratka kući, odlučila sam posjetiti mjesta na kojima još nisam bila, a koja su na neki način posebna. Jedno od takvih bio je i izlet u Sjevernu Irsku.
Došetala sam do kipa Molly Malone u ulicu Suffolk gdje je mnogo ljudi čekalo na svoje ture. Kišilo je i baš se vidjelo da će to biti jedan od onih dana kad se sunce neće pojaviti. Ali nije mi toliko ni smetalo, već sam navikla. Nisu to one teške kiše, već lagano rominjanje. Izmjenjivali su se tour busevi jedan za drugim, a vozači su vikali: 'Tko je za Cliffs of Moher?', pa nakon par minuta: 'Tko je za Connemaru, neka ovdje dođe!' I nakon što se poprilično ispraznila stanica čekanja, ostali smo još mi. Extreme Ireland/Irish Day Tours vozio nas je pravac Sjeverna Irska. U žurbi je stizala žena s mokrom kosom. 'Tko je za Giant's Causeway, za mnom.' I krenuli smo. Pomislila sam: 'Da ja izađem vani s mokrom kosom po ovakvom vremenu, vjerojatno bi mi eksplodirali sinusi. A opet, tko zna. Sjeli smo u bus i krenuli.
Iza mene je sjedio par Amerikanaca. I kako je krenuo bus, tako je počelo. Žena je krenula s prigovaranjem mužu o braku, o izletu i o svemu, onim plačljivim glasom koji djeca upotrebljavaju kad nešto ne mogu dobiti. Zamislite, 6:30 ujutro, kišica pada, cijeli bus je u polusnu, a ja imam tu sreću slušati bračne prepirke. Maštala sam o tome kako uzimam kišobran i što bi George Costanza rekao 'yada yada', žena prestaje s otvaranjem usta. U jednom trenutku njezino prigovaranje je eskaliralo u više tonove i ostali su to primijetili. Ja sam se već okretala da vidim ima li mjesta negdje drugdje kako bi se premjestila, a to su primijetile dvije žene koje su sjedile s druge strane i rekle mi: 'Nećeš ti nigdje'. Ova jedna se okrenula prema Amerikaninosima i rekle: 'Oprostite, ali vaš razgovor je iznimno uznemirujuć!', na što je Amerikanka rekla: 'Sorry' i zašutjela.
Nakon mog uobičajenog gnježđenja na sjedalima ne bi li našla pravu poziciju i zaspala (nikad je ne nađem, osim kad smo pred odredištem i trebamo napustiti bus), polako smo stigli na prvu postaju.
A prva postaja bila je Dark Hedges. Prekrasna avenija koju krasi drvored bukvi, koje je posadila obitelj Stuart još u 18.stoljeću. Danas je to jedna od poznatih atrakcija koja plijeni pažnju ne samo po svojoj ljepoti, već kao i jedna od lokacija snimanja popularne serije Igra prijestolja poznatije kao Game of Thrones. Za one koji prate, avenija predstavlja King's Road.
Nekako sam sumnjala da ću uspjeti uslikati aveniju bez mnoštva ljudi, jer tako to bude kada idete na popularna mjesta, pogotovo ako idete organizirano. Začudo ih tada nije bilo mnogo, a vodičica je, sa sada već suhom kosom, rekla da sačekamo da se ovi ispred nas udalje kako bismo mogli uloviti pristojnu fotografiju. A ja sam još dodatno sačekala i uspjela zabilježiti još prazniju aveniju. I mrvicu zakasniti na bus (nemojte to doma raditi). Ja i moj pajdo Meksikanac iz busa. On je okidao svoju ljepotu u vidu selfija, a ja ljepotu drvoreda i eto malo nas je ponijelo. Slika po slika, selfač tu i tamo i uhvatiš se kako trčiš na bus jer nisi skužio da su svi nestali. Hvala Larry i Jennifer što ste nas čekali (taj cijeli dan)!
Eto i tako sam se ja prošetala po toj poznatoj, mističnoj aveniji. Još jedna prirodna ljepota i još jedna kvačica na mojoj listi.
Iduća stanica bila je Carrick-a-Rede Rope Bridge, legendarni mostić koji povezuje kopno s malim otočićem Carrick-a-Rede. Most je napravljen od nanizanih dasaka povezanim žicama i konopcem. Dug je 20, a nalazi se na visini od oko 30 metara te za one koji se boje visina prelazak može biti zastrašujuć', pogotovo kad se krene njihati od vjetra ili stopa ljudi koji hodaju iza vas. Izgradili su ga ribari kako bi lakše mogli provjeriti svoje mreže s ulovom lososa. Pošto je tijekom godina opao broj atlantskih lososa, ribari ih više ne love, te most sada služi samo u turističke svrhe.
Prije je imao samo jednu stranu užeta i ribari su ga sa svojim ulovom i opremom prelazili držeći se samo jednom rukom. Oni koji su prolazili tim mostom, znaju koliko to može biti opasno. Most je samo korišten tijekom ljetnih mjeseci, a tijekom zime bio bi raspakiran i uklonjen.
Još jedna velika zanimljivost je da je nekoć na tom mjestu bio vulkan koji je eruptirao prije 60 milijuna godina. A mjesto gdje se nalazi most bila su usta vulkana. Na slici možete vidjeti ove tamne stijene koje formiraju široke vertikalne stupiće bijele krede. One su zapravo bazalt, ohlađena lava eruptiranog vulkana.
Kad smo se približili mostu, morali smo stati u red jer je bilo dosta ljudi. Tu su stražari koji paze na to da određen broj ljudi prolazi mostom i da nema glupiranja. Ja sam krenula s mišlju da ću prijeći most i usput snimiti video. Međutim gadno sam se prevarila. Nakon par koraka, dovoljan je bio jedan pogled prema dolje da se ukopam od straha i vratim prema početku mosta. Most se lagano njihao jer je napravljen od užeta, bilo je vjetrovito, a drugi ljudi su hodali ispred i iza te su njihove stope dodatno pomicale most. Nakon početne lagane panike, morala sam ići dalje jer sam zadržavala red. Nasmijala sam se ljudima iza sebe u znak isprike, udahnula još jednom i krenula opet, ovaj put s obje ruke na užetu, a mobitel siguran u džepu.
Nakon što prijeđete most, s druge strane vas čeka mini otočić Carrick-a-Rede, s kojeg se pruža predivan pogled na ocean a u daljini i na Škotsku. Prelazak natrag bio je lakši jer znaš što te čeka, a kako sam naumila, tako sam i snimila, ali sramotno loš video. Tko zna, možda ga i stavim.
Ma evo sad baš gledam slike i ne izgleda uopće strašno, ali čini mi se da je ova uslikana dok još nisam došla do ruba gdje se vidi mala provalija. Kažem to zato jer se smijem na slici. Veselo koračam mostom s mobitelom u ruci. I onda pogledam prema dolje. I nema više smješka.
Nakon trčanja prema busu (opet!), vrijeme je bilo za ručak. Ni više ni manje nego u Fullerton Arms hotelu, u kojem je također jela i filmska ekipa Igre prijestolja za vrijeme snimanja. I naravno, možete vidjeti razne detalje iz serije. Ako idete ovim putem, ne zaboravite ponijeti funte.
Nakon okrjepe, zaputili smo se na ono glavno - The Giant's Causeway ili kako bi u našem narodu rekli Prolaz divova. Mjesto je obavijeno mitovima i legendama. Postoje dvije priče o nastanku ove najveće atrakcije u Severnoj Irskoj. Jedna je znanstvena, a druga mitološka. Bez obzira u koju od njih povjerovali, mjesto je zaista jedinstveno.
Prvo ću vam ispričati ovu znanstvenu da, osim fotografija, dobijete neku širu sliku o izgledu ovog posebnog dijela sjeveroistočne obale Sjeverne Irske. Riječ je o 40 tisuća bazaltnih stupića koji su nastali erupcijom vulkana prije 60 milijuna godina. Ti stupići izgledaju kao stepenice koje uranjaju u more. Većina stupova su heksagonalni, što znači da imaju šest stranica, ali ima ih i onih s manjim brojem. Najviši su oko 12 metara visoki. Neki stupići podsjećaju na razne oblike, tako da su neki od njih dobili posebna imena kao što su Devina grba, Divovska čizma, Pastirske stube i sl.
Prolaz divova uvršten je u UNESCO-v popis kao mjesto od posebne svjetske baštine jer je to jedinstven primjer brzog hlađenja bazaltne lave koja je prodirala kroz vapnenački plato te tako popucala okomito u obliku tih spojenih stupova, koje možete vidjeti na slici.
A sad ona zanimljiva mitološka priča koja govori o velikom irskom divu Finnu čiji je najveći neprijatelj bio škotski div Benandonner. Finn se želi obračunati s njim te uzima dijelove Antrim obale i baca ih u more, kako bi napravio prijelaz do Škotske. Glasno povikavši, izazvao je škotskog diva na dvoboj. Ali kako se Finn približavao prolazom do Škotske, tako je primijetio kako je Benandonner ogroman, veći od njega, te pobjegao natrag. Tu u priču ulazi dosjetljiva Finnova supruga, Oonagh, koja Finna oblači kao bebu i polaže u kolijevku. Utom bijesni div Benandonner ulazi u njihovu kuću tražeći Finna. Supruga govori kako joj muža još nema, ali ga zamoli da bude tih jer im beba spava. Kad je Benandonner ugledao Finna prerušenog u bebu, pomislio je: 'Ajme, ako je toliko velika ova beba, koliko je tek velik njen otac Finn?' i pobjegao natrag u Škotsku. Oba diva su raznijela prijelaz ostavivši samo male ostatke stupića uz svoje obale. I to je taj famozni Giant's Causeway. Meni je nekako draža ova priča ;)
Lokalci vjeruju da između svih tih heksagona, mitskih stvorenja, stijena i divljeg mora, postoji prava magija. Možda je nećete odmah vidjeti, ali ako stanete na kamenje i malo počnete maštati, osjetit ćete je.
Na putu natrag prema Dublinu, ostala nam je još jedna stanica. Kratki posjet rodnom gradu Titanica. Glavnom, a ujedno i najvećem gradu Sjeverne Irske, Belfastu. A o posjetu muzeju Titanic prošle godine, više na linku.
Nadam se da sam vam bar malo približila neke prirodne ljepote i zanimljivosti Irske. Uskoro vas vodim na još jedno putovanje. A do tada, ostajte mi gladni nekih novih priča i nekih zanimljivih slika s lijepe naše...planete.
Sandine doživljaje možete pratiti na njenom blogu Gate 32 i na Facebook stranici.
