U vrijeme kada se gradio, bio je najveći željezniči kolodvor u Europi, no sada desetljećima nije korišten i u raspadnom je stanju. Ipak, čini se da bi legendarni željeznički kolodvor u selu Canfranc u Pirinejima, na granici Francuske i Španjolske, ponovno mogao oživjeti.
Za gradnju Međunarodne željezničke postaje Canfranc nije se štedjelo. Sama zgrada duga je 240 metara, ima 365 prozora, po jedan za svaki dan u godini i 156 vrata. Gradnja tunela uz kolodvor počela je 1912. i završena je 1915., a gradnja kolodvora krenula je 8 godina kasnije. U promet je pušten 1928.
No, ovaj kolodvor nije samo kolodvor. Imao je i bolnicu, restoran te prostorije u kojima su živjeli carinici iz Francuske i Španjolske. Dok je bio otvoren, zahvaljujući njemu, čak je i populacija sela porasla s 500 na 2000 stanovnika.
No, kako je uopće nastao tako ogroman kolodvor u tako malenom selu? Lokalne vlasti i s francuske i sa španjolske strane početkom 20. stoljeća planirale su pojačati međunarodna putovanja i trgovinu kroz Pirineje. Ambiciozan projekt, s mnoštvom tunela kroz okolne planine, dugo se realizirao zbog 1. svjetskog rata u kojem su se mnogi radnici na gradnji kolodvora borili.
Odmah nakon otvorenja otkriveni su i prvi, poprilično veliki gafovi. Pružni trakovi bili su različiti, pa su putnici morali presjedati, što je čitavu vožnju usporilo, a osobito je to došlo do izražaja kod prijevoza robe.
U prvih nekoliko godina kolodvor je koristilo svega 50-ak osoba dnevno, što je poražavajuće u odnosu na broj turista koji danas obiđu ovo mjesto. U nekoliko godina vidjelo ga je više od 100 tisuća ljudi, a uglavnom se radi o Španjolcima.
Oba svjetska rata ni događaji između njih nisu pomogla da ovaj projekt zaživi onako kako su to vlasti zamislile. General Franco zatvorio je tunel kako njegovi protivnici ne bi mogli krijumčariti oružje ovim putem, a nakon njegova otvaranja tijekom 2. svjetskog rata brojni Židovi i vojnici Saveznika koristili su se tunelom kako bi prebjegli u Španjolsku.
Nakon rata Francuzi su izgubili interes u liniju i započela je propast ovog kolodvora. Populacija grada vratila se na svoju izvornu veličinu, a zgrada i tračnice počele su propadati.
Lokalne vlasti sa francuske i španjolske strane opet su pokazale interes za kolodvorom, a vlast u Aragonu otkupila je zgradu s namjerom da je renovira i pusti u promet.
