Ovo je priča o želji za nekim novim izletom, o izlasku iz konvencionalnih načina putovanja, pomicanju granica, upoznavanju novih ljudi i mjesta na kojima nikada prije niste bili. Nakon ovakvog uvoda, sigurno očekujete neki ludi avanturistički putopis. U biti, to je jedna obična priča o jednom autostopiranju.

Prijateljica i ja htjele smo do Wicklow nacionalnog parka. Predložila sam joj da probamo autostopom, jer se kao volim podičiti svojim avanturističkim duhom i jer jedini bus koji smo uspjele naći ima najapsurdnije vrijeme vožnje ikad i potpuno ti ograničava vrijeme provedeno u nacionalnom parku na neku siću. A i nije loše za budžet.

Sjele smo u vlak u centru Dublina koji nas je odveo do zadnje stanice - Greystones. To je jedno mjestašce čiji smo centar prešle kroz svega par minuta, uzele kavu i odlučile sjesti na plažu prije našeg velikog pothvata. Dok smo sjedile na plaži, odjednom iza nas čujem glasove na hrvatskom jeziku, okrenem se da vidim tko je i ugledam prijateljicu s obitelji. Može li svijet biti manji? Nakon polukratkog razgovora i popijenih kava, bilo je vrijeme da se krene.

E sad, gdje početi stopirati? Kao iskusna autostoperica (čitaj: samo jednom u Australiji), predložila sam da se maknemo od centra i krenemo prema smjeru Wicklowa. I dok smo hodale, baš sam bila nekako vesela, onaj osjećaj nepoznatog ušao je u samu srž mog bivanja (ova moja kvazi liričnost mi baš i ne ide u korist, znam, neću više). Nego, mi idemo u pustolovinu, sigurno će se nešto super dogoditi. Ne znamo gdje idemo, ali u tome je i čar. Sve ti je novo. Svaki čas te može nešto iznenaditi. I bome jest. Par minuta hoda od centra, nakon reda stabala, provirilo je. Zinula sam u čudu. Bilo je prekrasno. Polje žita. Njiše se pod vjetrom. A iznad njega veliki bijeli jastuci od oblaka.



To mi je oduvijek bilo magično, ali nikad nisam imala priliku doći do njega, baciti se u ono klasje, trčati. Znate ono, kao iz filmova. Odmah smo preskočile ogradu. Osjećala sam se kao u bajci. Trčati je bilo malo teže, ali ležati je bilo prekrasno (ako zanemarimo pikanje i kasniji svrab po rukama). Čak nas je i jedna mala bubamara došla pozdraviti. Koja domaćica. Nije se dugo zadržala.

Ako vas zanima kako je izgledalo uživo, evo jedan kratak, nadasve romantičan video.

Teškog srca rastala sam se od svog polja. Trebalo je krenuti dalje. Vrijeme ide, a eto mi se volimo malo gnijezditi i izležavati ujutro, pa onda poslije sve navrat-nanos. Stale smo kraj jedne stanice nedaleko do polja. I sad treba dići tu ruku. Koja sramota. Smijem se, ali sumnjam da je od toga što mi je nešto jako smiješno, već me žešća bruka. Ona je već bila ispružila ruku, a ja sam se još cerila iza nje. Ja sam više idejotvorac. I nakon par minuta staje nam prvi auto. A u njemu jedan simpatičan dedek, Oliver. Pitao nas je gdje idemo i kad smo rekle Wicklow nacionalni park, rekao je da on ne ide do tamo, ali da nas može povesti jedan mali dio puta. Teško da ćemo doći do parka jer ne samo da je već bilo popodne (eto kad se voli malo i odspavati), već je to dosta daleko. Ali hajde probat ćemo, ako ništa otići ćemo negdje gdje još nismo bile. Nakon kratkog upoznavanja, dedek je ubrzo skretao za drugi smjer i iskrcao nas je na nekoj autocesti. Poslikale smo se s njim za uspomenu, zahvalile se i krenule dalje.



E sad, što reći o autostopiranju na autocesti? Ne da je teško ustopirati nekoga tamo, nego skoro nemoguće. Auti jure. Sve i da hoće stati, ne stignu. Ali naš Oli valjda to nije znao. A nismo ni mi dok nas nije iskrcao. Preko ceste se nalazio neki mali dućančić iz pradoba i neki pub. Nakon dvadesetak minuta bezuspješnog dizanja palca (sad će svi autostoperi drvlje i kamenje na nas, samo 20 min i to je nama puno?!), odlučile smo prijeći preko mosta u nadi da ćemo tamo nekoga naći. Prvo smo priupitale neke dečke koji su nas pozvali na cugu u pub (ne), da li znaju ikoga tko ide u nacionalni park. A zatim i jednog djedicu, koji je rekao da preko puta (tamo gdje smo stajale) prolazi neki bus, ali ni 'b' od busa nije bilo. Vratile smo se natrag na naše staro mjesto. I opet digle ruke, sad već pomalo obeshrabrene.

I vidimo prolazi neka velika kamp kućica i prokomentiramo kako bi cool bilo imati tako nešto i putovati svijetom. S tim mislima i s ispruženim palcima (ona više nego ja), nastavimo dalje gledati na desno, no međutim, nakon minutu dvije, kao da nas je nešto nagnalo na to, okrenemo se ulijevo i ugledamo onu kampericu parkiranu stotinjak metara i čovjeka kako nam maše. I shvatimo da su nam stali. Da li je moguće? Počele smo veselo trčati prema kamperici ispred koje je stajao čovjek srednjih godina.

Rekao je da ide do grada Wicklowa i da nas može do tamo odvesti. Ma može! Valjda nije serijski ubojica. Iako je izgledao pomalo kao da je. Ali znate kako izgled vara, pa smo se time vodile. Zvao se John, tj. još uvijek se zove tako. Valjda. Putovao je sa sinom Jamiem i psom Rockyem. Išli su od Dalkeya, gdje žive, do Wicklowa kako bi posjetili neke prijatelje. Malo putovanje, kojih 45 minuta, ali kažu da im se udobnije tako se voziti. Dok smo ulazile u kampericu, kao da sam ulazila u film iz sedamdesetih. Preslatko. Mala kuhinjica s desne strane, s lijeve mali stol između sjedala, a iznad tri kreveta. A kraj prozora kroz koji je Rocky gledao van, bile su male zavjese s jednim staklenim leptirićem. To mi se baš nekako urezalo u pamćenje. Mislim da sam tih pola sata bila u nekom drugom vremenu. Sjele smo do Rockya.



Kad smo stigli u Wicklow, rekli su nam da za otprilike tri sata planiraju natrag prema doma pa ako hoćemo s njima, možemo. Koji dobri ljudi. Razmijenili smo brojeve i oni su se zaputili svojim pravcem, a mi smo krenule istraživati Wicklow, jer smo već tada bile sigurne da ništa od nacionalnog parka.



Wicklow je ime okruga, ali i grada koji se nalazi na istočnoj obali Irske, južno od Dublina. U okrugu Wicklow snimani su vrlo poznati filmovi poput Braveheart s Mel Gibsonom i P.S. I love you. Lokalna povijest priča da su grad osnovali Vikinzi, davne 795. godine. U gradu se nalazi i luka, a na jednom malom brdu povrh te luke, možete vidjeti ruševine dvorca Black Castle koji je podsjetnik na Normansku invaziju.

Eto da ne bi bilo da samo pričam gluposti, malo sam vam i povijesti izreferirala, a evo i pokoja slikica da vidite kako to otprilike izgleda, makar kažu da tisuću slika ne može opisati mjesto. Tek kad zapravo negdje odeš, možeš doživjeti ono pravo iskustvo.



Taj dan kad smo došle, Wicklow mi se učinio kao poprilično mističan gradić, cijeli dan je bilo oblačno i padala je kišica. Onako nekako neobično. Ali toliko tipično za Irsku. A pošto se državao triatlon i bilo je natjecatelja koji su trčali po glavnim ulicama, to je pridonijelo malo veselijem dojmu. Djeca i odrasli dočekivali su svakog trkača s pljeskom i povikom 'Bravo. Možeš ti to!' i s čašom vode, koju su natjecatelji u trku grabili iz ruku i trčeći pili.



Nakon razgledavanja i šetnje, već je lagano došlo vrijeme za povratak, a bilo nam je neugodno zvati naše stopere da ih ne ometamo. I tako smo odlučile prošetati do mjesta gdje su parkirali kampericu da bi došle tamo i u nevjerici vidjele kako je nema. Smijeh i nevjerica. Kako su nas otpilili.

I ništa, opet smo se bacile u pješačenje i proučavanje gdje se nalazi vlačna stanica (znam, tko još govori 'vlačna') za povratak, samo što Dart, tj. irski vlak ne vozi skroz do Wicklowa, što znači da moramo uzeti neki drugi vlak do Greystonesa, pa presjedati. I tako hodamo i prolazimo pored prekrasne ogromne crkve svetog Patricka kad odjednom meni zazvoni mobitel. Nepoznat broj. Pogledam ja nju, pogleda ona mene. To su sigurno oni. I bili su. Rekli su da su se morali preparkirati i da polako idu prema doma, pa ako smo gotove možemo s njima. Pa naravno, tko bi nas ovakve mogao zeznuti. Bile smo presretne jer se već počelo mračiti i kiša padati. Usput smo pokupile par pivica da im se zahvalimo.



Vozili su do Dalkeya. A kako sam ja već takorekuć' inventar u Dalkeyu i znam gospona Wayna iz one priče koju sam vam ispričala jednom zgodnom na blogu, priupitam ja njih onako usput: 'Znate li vi možda Wayna?' 'Onaj Wayne što predaje karate?'. Ma da! Nego što da su znali. Jel može svijet biti još manji? Nakon što su nas ostavili u Dalkeyu, zahvalili smo se još jednom i razmijenili mailove da im pošaljemo slike (koje im još uvijek nisam poslala, ali evo budem sad).



U Dalkeyu smo stale na jedno kratko pivce u Bonov omiljeni pub Finnegan's želeći ubiti vrijeme do vlaka za Dublin. I ne, nismo ga vidjele. Ali smo upoznale još jednog dedeka koji nas je udavio s poviješću, tako da smo trčale na vlak i jedva stigle. A onda smo još i u vlaku upoznale neke Amerikance. Izgleda da je to bio jedan od onih dana kad su ti svi koje sretneš prijatelji.
Iako nismo stigle do nacionalnog parka, vidjele smo neka nova mjesta, upoznale predivne ljude i bar na taj dan povratile vjeru u humanost.

A nakon par dana ipak smo odlučile ići onim busom u nacionalni park. O tome i hrpi lijepih fotografija više na mom blogu.

Zasad samo jedan teaser :)

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju