Na ovom današnjem izletu ne očekujte ekstra predivna čuda i ljepote prirode, ali znate što možete očekivati? Ludo zanimljive mitove i legende. Dvorce. I malo povijesti. Ali nemojte se odmah razbježati ako tu i tamo čujete koju godinu ili ime nekog vladara. Bit će kratko i bezbolno. A onda dolazi zanimljivi dio.
Nego, ovaj izlet je malo drugačiji. Mislila sam da neće biti ništa posebno, ali sam se prevarila. Bio mi je fenomenalan, jer sam tako neobične stvari radila, nešto što ne bi ni u najluđim snovima pomislila. Evo baš čitam ovu prethodnu rečenicu i mislim si kako je stvorena za krivu interpretaciju.
Uglavnom, na tom izletu sam shvatila da nije jedino bitno vidjeti nova mjesta, bitno je i doživjeti nešto novo, napraviti nešto što nikad prije nisi. A to je zaista odličan osjećaj. Ovo je moj mali adrenalinski izlet u povijest i mitove Irske. Pa pođimo.
Po dobrom starom običaju idem se probuditi u 5 ujutro, doručkovati na silu i punog trbuha krenuti prema centru Dublina na bus.
Rock of Cashel
Prva stanica bio je Rock of Cashel, poznat kao Cashel of Kings ili St. Patrick's Rock, jedno od najspektakularnijih arheoloških mjesta. Nalazi se na zelenom brežuljku, u malom mjestašcu Cashel, okrugu Tipperary. Riječ je o skupini srednjovjekovnih građevina koje sačinjavaju Okrugli toranj iz 12.st., Visoki križ i Gotička katedrala iz 13.st., te je jedno od najvećih irskih arheoloških blaga. Oko tih građevina nalazi se groblje s mnoštvom visokih križeva.
Nekoć je Rock of Cashel bio tradicionalno sjedište kraljeva Munstera, dok 1101.g. kralj Muirchertach Ua Brian nije donirao tvrđavu crkvi. Mjesto je to preobraćenja moćnog kralja Munstera, Aonghusa, na kršćanstvo u 5.st., a preobratio ga je, ni više ni manje nego sv. Patrick. To je označavalo ujedno kraj poganstva i početak kršćanstva.
Prema lokalnim mitovima, Rock of Cashel nalazio se na planini Devil's Bit, 30 km sjeverno od mjesta Cashel. Planini danas nedostaje komad vrha i kažu da je vrag kojeg je sv. Patrick pokušao odagnati iz špilje u planini, uzeo taj komad planine dok je bježao i ispao mu je na mjesto gdje se sada nalazi, tvoreći poznati Rock of Cashel. Vidite vi to, ova Irska ima legedne i priče za sve živo.
Poljubi ga i nikad nećeš ostati bez riječi
E sad dolazimo na ono zanimljivo. Koga ljubimo i zašto? Blarney dvorac je prije skoro 600 godina napravio jedan od najvećih irskih starješina, Cormac MacCarthy, kralj irske provincije Munster. Na tornju dvorca nalazi se legendarni Stone of Scone ili Blarney Stone, tj. Blarney kamen. Legenda kaže ako poljubiš taj kamen, više nikad nećeš ostati bez riječi, dobit ćeš dar elokvencije.
Blarney Stone bio je dar Roberta Bruca od Škotske, MacCarthyu, pošto mu je ovaj pomogao u bitci kod Bannockburna 1314. poslavši oko 4 tisuće svojih vojnika.
Dvorac datira još iz 10.stoljeća i smatra se da je nekoć na njegovom mjestu bila drvena lovačka kuća koja je oko 1210. godine zamijenjena kamenom utvrdom koja je uništena 1446., pa je MacCarthy nakon toga opet izgradio dvorac na tom mjestu. Tijekom svih tih godina, dvorac je bio u posjedu mnogih. Sada je djelomično ruševina s nekoliko pristupačnih soba.
Na vrhu se nalazi taj famozni Blarney Stone koji je ugrađen u zidine. Postoji mnogo teorija o porijeklu kamena, uključujući najvažniju, da je to kamen nad kojim su se krunili irski kraljevi.
Nekoliko godina nakon toga, legenda kaže da je vještica spašena od utapanja MacCarthyu otkrila moći kamena.
A sad legenda o tome kako je dobio ime. Kraljica Elizabeta I. naredila je grofu od Leicestera da zauzme dvorac. Svaki put kad bi grof nastojao pregovarati s Cormacom za dvorac, Cormac bi uvijek predlagao neku svečanost, gozbu i sl. kako bi to odgodio. I kada bi kraljica tražila izvještaj o preuzimanju, uvijek bi joj bilo poslano dugo pismo, nakon kojega bi dvorac uvijek ostao nepreuzet. Kraljica je bila iziritirana tim muljanjima i nazvala je to grofovo izvješće 'Blarney' (laskanje/uljepšavanje).
A kako to zbilja izgleda? Iako je to ogromno imanje prepuno parkova i vrtova, kad smo izašli iz autobusa, prvo smo se zaputili u potragu za kamenom. Sjećam se da je jedna cura komentirala kako je izrazito nehigijenski ljubiti mjesto koje je poljubilo tisuće i tisuće ljudi. Pa dobro, možda je malo fuj, ali nema šanse da propustim tu priliku. Čak iako ispred mene u redu bude dedek. I bio je.
Nakon prebacivanja s noge na nogu u ogromnom redu i laganih pogleda unutar dvorca, penjanja uskim stepenicama prema vrhu, 27 metara dalje tj. više, tamo je bio on. Blarney kamen. U najzanimljivijem trenutku stiže mala digresija. Kad ste dolje ako podignete pogled, možete vidjeti gore ljude kako se naginju i ljube taj kamen i to je tako visoko da vas uhvati strah, ali onaj pozitivni.
Kad smo se napokon popeli, pogled oko nas je bio predivan, ali nismo se puno bavili time, već smo škicali prema naprijed da vidimo što nas to čeka. Kako to ljubljenje izgleda? I zašto tu sjedi čiča koji te mora držati?
Red se polako smanjivo, a adrenalin je rastao. Približavale smo se, a kad smo napokon došle na red, prošlo je u sekundi. Legla sam, čovjek koji tamo sjedi cijeli dan i drži ljude kako bi poljubili kamen, primio me za trup, ja sam se nagnula i naopačke poljubila kamen. jedan i pol sat čekanja u redu i sve je bilo gotovo u sekundi.
Zašto se to ljubi tako nezgodno? Pa vidite, nije sve ovo Blarney kamen, samo taj mali dio gdje se sad nalazi moja glava. I kao što vidite na nezgodnom je mjestu ugrađen u zidine, pa pretpostavljam da je to bio najjednostavniji način za poljubiti ga. A i cool je reći da si visjela naopačke kako bi poljubila kamen. Prije nije bilo rešetki pa si za poljubac morao riskirati život.
Dok sam čekala u redu vidjela sam curu kako je sve to obavila, ali nije poljubila kamen. Pomislila sam: 'Bože Petra, pa što si onda došla? ' A najvjerojatnije se sirota nije dobro namjestila i nije mogla dotaknuti kamen. A možda je bila pod takvim adrenalinom da nije znala što radi. Zašto vam ovo pričam? Pa zato da ako ikad odete tamo, ne budete ta cura. Namjestite se fino, ako treba i iz drugog puta i poljubite to čudo kad ste već tamo. Takva prilika se ne propušta.
I tako sam ja otišla po svoj dar elokventnosti. I mogu vam reći da sam bila poprilično brbljava nakon toga, možda zato što sam bila toliko uzbuđena jer sam napravila tako nešto neobično, dotakla neki mit, uljuljala se u irsku povijest , a možda je legenda zaista istinita. Svakome ostavljam da sam procijeni.
No, kada dođete tamo, Blarney dvorac nije jedino što možete vidjeti. Oko dvorca se nalazi mnoštvo predivnih vrtova, jezera, špilja i jednostavno lijepe prirode. Ja vam nažalost nemam nešto pametno ispričati o tome, jer smo imali tu lošu sreću da smo čekali jedan i pol sat kako bismo poljubili kamen pa nismo stigli vidjeti ništa drugo. Dok smo npr. čuli da je red za kamen dan prije, bio svega 5 minuta. A baš sam bila bacila oko na groblje konja, međutim nismo ga mogli naći, a vremena nije bilo.
Blarney House
Nakon čvenka s kamenom, putem prema doma, svratili smo do Corka. I tamo sam napravila još jednu neobično odličnu stvar. No krenimo redom.
Pošto nismo imali vremena za neko duže istraživanje Corka, ovdje uvodim sekciju: Jeste li znali?
Osim što je drugi po redu grad u Irskoj i nalazi se na rijeci Lee.
Cork:
- ima drugu po redu najveću prirodnu luku na svijetu, iza Sydneya.
- dom je najstarijeg jahtaškog kluba na svijetu.
- Cobh luka je bila zadnje Titanicovo pristanište prije kobnog putovanja.
- njegova obala je top mjesto u Europi za gledanje kitova i dupina.
- u18. stoljeću imao je najveću tržnicu maslaca. Danas se tamo nalazi muzej maslaca (kladim se da vas ova informacija obara s nogu).
- sve glavne ulice u Corku su napravljene iznad pokrivenih riječnih kanala
Ako nemate mnogo vremena i ako želite učiniti neku totalno originalnu stvar, predlažem da pozvonite Shandonovim zvonima.
Pri ulasku u crkvu, dobit ćete set slušalica. Zatim se popnete stepenicama i prva postaja je mjesto s kojeg možete upravljati zvonima. Tamo vas čeka knjiga s notama, a na vama je red da odaberete pjesmu kojom se želite predstaviti gradu Corku. Ja sam izabrala Here comes the sun, ironično, zar ne? A evo i video kako to otprilike izgleda. A sad, here comes the embarrasement.
Onaj osjećaj koji ti se vrti po glavi, da ti sad upravo pomičeš zvona crkve u nepoznatom gradu. Ti mali čovječe sviraš melodiju koja odjekuje gradom, a ljudi koji šeću to mogu čuti. To je totalno nestvarno. I to shvatiš tek kad je sve gotovo. Osjetiš kako tvoje malo biće raste. I pitaš se kako je to moguće i čime si to zaslužio. Radi ovakvih stvari isplati se putovati. To je bit svega. To je ono kad ti putovanje hrani dušu. Možda zvuči otrcano, ali kod mene to tako zaista je. Sve one teške stavke koje nosi život i koje prođeš kako bi mogao tako negdje otići, pobrišeš jednim ovakvim događajem.
Još jedan set stepenica vodi vas do mjesta gdje se nalaze zvona. Penjući se uskim stepenicama, provlačiš se kroz stare grede. Osjećala sam se kao da hodam starim tavanom kod svoje bake na selu. 132 stepenice, 36 metara dalje i na vrhu ste crkve sv. Ane. Pogled od 360 stupnjeva.
Pogledajte taj Cork. Kad već nemate vremena za istraživanje, mislim da nema bolje opcije od ove.
I onda kad ste to sve napravili, otrčite do English marketa čisto da vidite jedno od najužurbanijih društvenih mjesta u gradu. Prepuno malih trgovaca, organskih proizvoda lokalnih uzgajivača, ali i kuhinja iz raznih dijelova svijeta. I onda trčite natrag na bus nadajući se da idete u pravom smjeru i da neće otići bez vas. A kad sjednete u bus i polako se zaputite doma, zahvalite na još jednom predivnom putovanju i okinete još jednu iz busa. (fotografiju!!) ;)
Sandu možete pratiti na njenom blogu Gate 32 i na Facebook stranici.
