Tek par sati od hrvatske metropole smjestio se glavni grad Austrije, pa smo birajući sljedeću destinaciju za vikend putovanje, izabrali njega. Zapravo, da se ne lažemo, plan je bio prvo posjetiti Prag, ali kako spletom okolnosti nismo mogli krenuti u petak ujutro, nego tek popodne, a do češke prijestolnice treba oko osam sati (ako je vjerovati viamichelin.com), izbor je pao na Beč koji je od Zagreba udaljen nešto manje od 400 kilometara.

Iskreno, bio sam malo skeptičan, misleći kako je Beč lijep, ali sterilan, no vikend u glavnom gradu zemlje u koju Hrvati rado odlaze na skijanje promijenio mi je mišljenje za 180 stupnjeva. Na put smo nas četvero (jedan par, moja bolja polovica, i moja malenkost) krenuli nešto poslije pet sat.



Naravno kako je to najgori mogući odabir vremena, izgubili smo na izlazak iz Zagreba dobrih 30, 40 minuta. Ovo je greška koju valjda uvijek napravim, al dobro, što je tu je, očito neću nikad naučiti. Put nas vodi do graničnog prijelaza Macelj, gdje kupujemo preskupu slovensku vinjetu (15 eura za 7 dana, dajte malo, olabavite cijene) i nastavljamo kroz Deželu. Ubrzo dolazimo i do austrijske granice, desetodnevnu vinjetu plaćamo razumnih 8,70 € (Slovenci, ugledajte se) i nastavljamo put prema glavnom gradu.

Autocesta kroz Austriju je odlična, do odredišta uglavnom vode tri trake, i ubrzo dolazimo do industrijske zone i ulaska u grad. GPS nas uspješno navigira do našeg hotela (pobogu, stalno se pitam kako je to nekad bilo voziti bez pomoći GPS – a u stranoj zemlji) i oko pola jedanaest stižemo. Stigli bi jasno i prije, ali kad u autu vozim troje nikotinskih ovisnika, jasno vam je da postoji dobar broj pauza uz put. Smještamo se u hotel Kaffeemuhle koji se nalazi na izvrsnoj lokaciji, tek petnaestak minuta pješke udaljen od centra grada. Njega smo rezervirali ujutro po akcijskoj cijeni, tako da nas je soba za dvoje došla oko 50 eura po noći s uključenim doručkom (bar sam tad tako mislio).



Također, u ovoj ulici, koja nosi ime Kaiserstrasse, parking je besplatan vikendom, tako da auto ostavljamo odmah ispred hotela i odlazimo obaviti formalnost kao što je check – in. Iako je jedanaest, šteta je gubiti vrijeme na spavanje i odmor u hotelu, pa odlučujemo odmah izaći i vidjeti što Beč nudi. Idemo prema centru, a put nas dovodi do prvog kafića gdje ispijamo prvo pivo. Moguće da bi tu ostali i dulje, ali terasa radi do ponoć (a kafić do četiri) pa idemo dalje, s namjerom da nešto ubacimo u kljun.

Stižemo u blizinu MuseumsQuartiera (ogromnog kulturnog kompleksa u čijim dvorištima se nalaze kafići ali i mjesta za druženje i 'cuganje') i uzimamo kebabe i kinesku hranu na okolnim štandovima. Kupujemo i piće za poslije i odlazimo u već spomenuti MusemsQuartier. Ovdje je veselo, ljudi su vani, a na glavnom 'trgu' postavljeni su velike plastične 'sofe' namijenjene za odmor, druženje i uživanje u pićima s etanolom.



Ovdje to funkcionira najnormalnije, ni policija ni redari vas neće potjerati, pa se možete slobodno zavaliti u sofu i uživati u svom pivu. Nakon što smo riješili sve što smo imali, odlazimo preko gradske žile kucavice, ulice Mariahilfer Strasse prema hotelu. Ovo nije najkraći put, ali nema veze, jer želimo proći drugom rutom do doma. Popularna 'Hilferica' prepuna je dućana, kafića, restorana i bistroa, ali nažalost nije svima bajno, kao i u svakom drugom velegradu, i ovdje na ulici spavaju beskućnici.

Sljedeće jutro se budimo oko devet i odlazimo na doručak. Švedski stol je sasvim solidan, nude se namazi, šunka, sir, Nutella, omlet… Žalim što nema popularnih wurst (austrijske kobasice), ali u konačnici, nema veze. Izlazimo iz hotela i krećemo prema gradu. Ipak, orijentacija nam nije dobra, pa nakon nekog vremena hodanja po Hilferici shvaćamo da idemo od grada (kao da krenete ilicom od Tuđmanovog trga prema Črnomercu, a ne Jelačić placu).

No, nema veze, jer nas ovaj put ionako vodi do mjesta kojeg smo si u planovima zacrtali, veličanstvenog dvorca Schonbrunn. Radi se o dvorcu koji je nekad bio sjedište habsburških vladara, a zajedno s ogromnim i predivnim vrtom uokolo, uvršten je i na popis Svjetske baštine. Zastajem ispred dvorca i divim se, gledam tu raskoš i veličinu i mislim si kako je bio lijep život Marije Terezije i ostalih koji su ovdje živjeli. Ne ulazimo u unutarnje razgledavanje već šećemo slavnim vrtovima i penjemo se na brdo iznad gdje je maloprije spomenuta vladarica dala napraviti Glorijetu posvećenu 'pravednom ratu' i habsburškoj moći. U sklopu dvorca nalazi se i zoološki vrt, i to najstariji na svijetu. Rado bi ga vidjeli, ali Beč ima još toliko toga da mi je žao 'gubiti' vrijeme na zoo.

Razilazimo se, drugi par ostaje razgledati zoološki, a mi krećemo nazad prema grada, s namjerom obilaska muzeja Albertina. Sjedamo u metro, plaćamo kartu 2,20 eura (ako uzimate dnevnu ili dvodnevnu povoljnije je, ali mi i nismo mislili da ćemo se previše voziti metroom) i vraćamo se natrag u centar. Prolazimo kraj zgrade Bečke državne opere (možda i najljepša zgrada u gradu) i odlazimo u Albertinu. Plaćamo karte 12,90 eura i presretni smo što vidimo da je trenutno unutra izložba ruske avangarde, s naglaskom na djela Marca Chagalla i Wassilyja Kandinskog. Tko voli Chagallovo slikarstvo, a zatekne se u Beču, svakako nek ovo ode pogledati i ne žali eure, jer vrijedi svaki cent.



Nakon Rusa gledamo i stalni postav Albertine koji sadrži i neka Picassova djela, te se odlazimo naći s dvojcem koji je zadovoljan nakon posjete zoološkom. Odlazimo na ručak u pivnicu gdje naručujemo standardno za Austriju, bečki odrezak i kobasice (i jedno i drugo prosječno) i nastavljamo lutanje gradom. U samom srcu grada dolazimo na Kohlmarkt, gdje kupovati mogu samo oni najdubljeg džepa. Hermes, Armani, Chanel, Louis Vuitton, Gucci samo su neki od dućana koji su se smjestili ovdje ili u neposrednoj blizini. Bogati ulaze unutra, a obični smrtnici hodaju uokolo, diveći se luksuzu, ali i arhitekturi, čistoći i ljepoti grada.

Nastavljamo put do Stephanplatza gdje se nalazi katedrala Sv. Stjepana koju razgledavamo, ulicama prolazi more turista, kočije su svugdje oko nas… Prolazimo potom kraj slavne palače Hofburg i idemo se opustiti uz piće ispred Rathausa, tj. gradske vijećnice. Ovdje je trenutačno, s obzirom da je Europsko prvenstvo u nogometu bilo u tijeku, napravljena navijačka fan zona, tako da se nudi piće, hrana i slične stvari. Potom idemo isprobati još i kakav je sladoled u Beču (dobili preporuku za slastičarnu, zaboravio sam nažalost ime) i zaključujemo da ga onaj u Zagrebu posramljuje.



Odlazimo u hotel, odmaramo se, večer ponovno provodimo pijuckajući na otvorenom u MuseumsQuartier i završava još jedan dan u Beču. Nedjeljno jutro počinjemo doručkom nakon kojeg se odjavljujemo iz hotela. Jasno, nisam čitao sitna slova pa ispada kako doručak nije bio uključen u cijenu. Treba doplatiti 80 eura za nas četvero (10 eura po glavi puta dva dana), plaćam, mislim se 'jesi glup i površan' i napuštamo hotel. Ono što sam još zacrtao prilikom posjeta Beču da svakako želim vidjeti jest Hundertwasser Haus. Slavna je to kuća koju potpisuje veliki austriji umjetnik Friedensreich Hundertwasser. On je u svom radu pokušavao spojiti prirodu i arhitekturu, a ova njegova šarena kuća najbolji je primjer takvog djelovanja. Na njoj se nalazi više od stotinu biljaka i stabala, a svatko tko u njoj živi, ima pravo urediti svoj balkon kako god želi.

Nastala je prije tridesetak godina, a danas se turisti dolaze diviti ovom remek djelu koja zbilja zaslužuje svaku pohvalu. U blizini se nalazi i njegov muzej koji zatim posjećujemo i ispijamo kavu unutar njega. Zaključujemo kako je bilo dosta znamenitosti i vrijeme je za zabavu. A gdje naći bolju zabavu nego na Prateru, ogromnom zabavnom parku. Za razliku od primjerice Gardalanda, ovdje je svaka atrakcija 'za sebe', tj., ne plaćate kartu za ulaz u park, već plaćate pojedinačno svaku atrakciju. Vožnje nisu jeftine, idu od 3 eura na više, ovisno o atraktivnosti.



Ostatak ekipe odlazi na lude vožnje, a ja koji nisam baš fan adrenalina ostajem čvrsto na tlu. Ipak, nagovaraju me, pa pristajem otići isprobati dvije vodene atrakcije. Meni ništa posebno, ali tko voli zabavne parkove, s Praterom je teško pogriješiti. Ovdje jedemo još jednu bečku šniclu i oko četiri krećemo za Zagreb. Srećom, u autu su svi pozaspali, nitko me ne gnjavi da napravimo puš – pauzu, tako da četiri sata do glavnog grada Hrvatske vozim u komadu. Vraćamo se živi i zdravi i prepuni dojmova, a ja jedva čekam povratak Beču, jer ima još toliko muzeja i zanimljivosti koje treba vidjeti i razgledati u kralju Dunava… 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju