Neretva – kada ju zazovemo, ona dolazi s toliko značenja koji premašuju samu rijeku. Možda baš jer teče tako malim dijelom Hrvatske, simbolizira cijeli svoj kraj i ljude. Toplinu juga, mentalitet i govor, bogatu dolinu kojoj tepaju „hrvatska Kalifornija“, vagone mandarina, vezu s Hercegovinom…
Nedavno smo ju spominjali kao odličnu destinaciju za uživanje na daskama uz zmajeve i vjetar, a prizor njenih rukavaca, ušća i tradicionalnih lađa u poljima vrijedan je dugog puta, makar samo da ga vidite s ceste.
Ali… uvijek taj zlosutni „ali“. Kad bismo skrenuli pogled sa strane, malo dalje od turističkih dijelova, makadamskim puteljcima gdje nitko ne gleda, imali bismo što vidjeti. U moru lijepih prizora, zaštićenih životinjskih i biljnih vrsta, kulturnog doba – pliva smeće.
Pogled iza kulise
Kao šaka u oko, iz mora očaravajućih fotografija Neretve, izronili su iz feeda „ne-instagramični“ prizori zagađenih dijelova zemlje: folije s poljoprivrednih površina, plastični otpad, ambalaže otrova, zaštićeno kulturno dobro obraslo u bršljan… Sve to ispresijecano fotografijama zaštićenih kornjača, macaklina i cvijeća kao očajnički vapaj da bez naše brige njima prijeti velika opasnost.
No, ono što je uistinu šokantno jest to da se o ovom problemu govori već desetljećima, a situacija danas nije ništa bolja. Naši sugovornici koji objavljuju fotografije domaći su ljudi, i sami poljoprivrednici, zaljubljenici u svoj kraj i zabrinuti građani koje nitko ne sluša.
Zato su počeli s ovom malom gerilskom akcijom u kojoj na Instagram stranici Volim Neretvu razbijaju prividnu idilu realnim prikazima situacije na terenu. Cilj im je, kako kažu, za početak pokazati da postoji ogroman problem koji će eksplodirati ukoliko se ne krene u rješavanje.
„Kada ljudima koji nisu iz ovoga kraja pokažemo fotografije, oni ne mogu vjerovati koliki je to zapravo problem. Svi vide samo onu lijepu stranu – mandarine, poljoprivreda, ušće Neretve, surfing, kiting… No ovo što sad vidite, prostire se po cijelom području Neretve koji se obrađuje, od Opuzena pa šire. Gdje god se ukaže dobra lokacija, bila rupa ili nasip, stvaraju se divlji deponiji“, objašnjavaju.
„Najlon i folija iz poljoprivredne proizvodnje do prije par godina nisu se mogli legalno zbrinuti pa su se pronalazili razni načini: „odlaganje preko veze“ na komunalnim odlagalištima, paljenje najlona, zaoravanje malč folije u zemlju te bacanje po dolini gdje se god stigne.
Godine 2017., firma iz doline Neretve koja se bavi otpadom je proširila svoju registraciju i na tu vrstu otpada. Dakle, danas je situacija takva da je omogućeno svima po cijeni 1kn/kg zbrinuti plastični otpad s poljoprivrednih površina. Međutim, stvari u praksi ne funkcioniraju, otpad se ne odvozi nego se i nadalje baca okolo ili pali, što znači da trebaju sve strane sjesti i riješiti ovakvu neodrživu situaciju. Paljenjem tona i tona najlona radi se velika šteta svom živom svijetu doline.
Drugi problem je opasni otpad, odnosno ambalaža od zaštitnih sredstava koja se koriste u poljoprivredi. Iz sljedećeg linka se vidi koliko se ambalaže pravilno zbrine u dolini, odnosno jedan kamion godišnje, i to samo od proizvođača sredstava koji financiraju projekt. Realnost je da se ambalaža zaštitnih sredstava baca gdje se god stigne, najčešće u jendeke, kanale i u rijeku, izravno prijeteći vodenom svijetu Neretve koji je bogat i endemskim vrstama.“
Bitno je da smo krenuli
Ovaj problem nije previše uznemirio osobe i institucije s kojima su pokušali razgovarati. U objavama na Instagramu redovito označavaju profile Vlade, lokalnih vlasti i ministarstava. Kada su uz priču o zanemarenoj kulturnoj baštini, Kuli Norinskoj, htjeli označiti Ministarstvo kulture i medija, shvatili su nešto zanimljivo. Ministarstvo medija u 21. stoljeću nema profil na najpoznatijoj društvenoj mreži svijeta.
Unatoč depresiji na svakom koraku, razgovor završava u pozitivnom tonu.
„Nama je dosadilo stalno gunđati „strašno, strašno“… Odlučili smo barem ovako pokušati proširiti svijest o tome, u nadi da će i mediji reagirati. Umrežavamo se, povezujemo s ljudima kojima je stalo, a koji isto ne znaju otkuda početi. Nekad stavimo i lijepe slike – to je podsjetnik zašto se borimo i zašto volimo našu Neretvu. Za sad smo mali, ali uporni i strpljivi. Bitno je da smo krenuli.“
