Galerija
Ususret ovogodišnjem Festivalu usporenog putovanja koji je osmislio i pokrenuo naš poznati putnik Goran Blažević i čije se premijerno izdanje održalo prošle godine u intimi istarskog maslinika u Barboju kod Umaga, u sjajnoj atmosferi onih koji isto misle i isto vole, i sada ćemo predstavljati predavače na Festivalu. Doduše, današnju sugovornicu i ne treba previše predstavljati našoj maloj zajednici planinara, hodača i avanturista.
Ona je Tatjana Šavorić, peta osoba koja je prehodala čitavu Via Adriaticu, long trail stazu dugu 1100 kilometra, i – kako je ispalo - prva žena koja ju je sama prehodala, ali i prva koja ju je prehodala u zimskim uvjetima. Tatjana se na Stazi (pisat ćemo je, kako je i ona sama piše i doživljava - velikim početnim slovom) nije našla slučajno. Planinari odmalena, a ljubav prema planinama “naslijedila” je od oca. Kao planinarka, alpinistica i članica Hrvatske gorske službe spašavanja, u visinama je nakupila i kilometra i dana i iskustava, pa su se za ovaj pothvat od 45 dana tek trebale poklopiti neke tehničke stvari i “stinice” poput obitelji i posla.
Njezinih 45 dana na Stazi dobilo je korice i naslov “Moja planina: Kroz gore uz more, od Prevlake do Istre“. Dnevnik, koji je ujedno i priručnik za Via Adriaticu, danas je nezamjenjiva literatura svima koji se odvaže na ovaj 1100 kilometara dug put. Na Festivalu usporenog putovanja Tatjana će govoriti o “svojoj planini” i “svojoj stazi”, a mi smo joj postavili nekoliko pitanja kao uvod… ili zagrijavanje za Festival.
Ušla si u povijest prve hrvatske long trail staze kao prva žena koja ju je samostalno prehodala i prva koje je to učinila u znatno težim, zimskim uvjetima. Je li i to bio jedan od izazova s kojim se željela suočiti ili je jednostavno tako ispalo?
I dalje mi čudno zazvuči ta rečenica da sam ušla u povijest s nečime što sam učinila. A zapravo sam učinila nešto što sam u datom trenutku željela i ostvarila. Stjecajem okolnosti, bio je to početak povijesti Staze, svega četvero ljudi ju je prošlo prije mene, u proljetno-ljetnim uvjetima, te tada ja u zimskima. Nakon toga, da, proizašlo je da sam za sada jedina žena koja je to tako učinila.
Slučajno se dogodilo da je to zimsko doba poslije blagdana, na mojem poslu, najbolje doba za uzeti dulji godišnji odmor, jer tada nikoga od kolega ne zakidam svojim odsustvom. Uz to se podudarno dogodila i ta moja snažna potreba da pobjegnem od svakodnevnice na dulji period, kao i moja veća sklonost planinarenju zimi. Volim zimu i najbolje funkcioniram u zimskim uvjetima.
Ta tri detalja su na kraju, kako se pokazalo, dala dobitnu kombinaciju. A sama odluka da odem na hodanje dugo 45 dana predstavljalo je izazov, jer do tada sam hodala planinama maksimalno po desetak dana.
Naravno, VA nije bila ni blizu tvoje prvo planin(ar)sko iskustvo. Kada si se navukla na visine i što se sve trebalo dogoditi da te pripremi na ovih 1100 kilometara hodanja?
Od malih nogu planinarim. Svemu što sam danas naučio me prvo otac, a nakon njega sve razine planinarskog obrazovanja i godine provedene u HGSS-u. Nakon godina koketiranja s raznim planinskim medijima kretanja, jednostavno sam se našla u dugometražnom hodanju. Tu sam najsretnija. Sama sa svojom kućicom na leđima prepuštena na milost planini.
Kako si se i koliko si se dugo pripremala?
Od same odluke o prehodavanju do hodanja prošlo je svega 2 mjeseca. Uz božićne blagdane, obaveze prema obitelji, uz obaveze na fakultetu koji sam tada završavala i uobičajeno lude blagdanske smjene na poslu, nije bilo vremena za neke velike pripreme. Fizički sam bila spremna te sam vrijeme koristila za proučavanje gore spomenutih detalja Staze, kao i za kompletiranje potrebne opreme.
Na planini si sama provela 45 dana. Bi li to ponovila?
Samotni boravak u prirodi i jest ono što me u konačnici usmjerilo prema dugometražnom hodanju. Jednostavnost postojanja u svijetu u kojem priroda određuje pravila svede te na skromnost i prihvaćanje. Nema problema modernog svijeta, samo briga o tome da si na suhom i toplom po noći, da si sit i da te planina nagradi ugodnim vremenskim uvjetima. Iako sam na Stazi tada bila 45 dana, nekoliko godina prije nje, a i poslije, barem jednom godišnje provedem sama desetak, četrnaest dana negdje na planinskim masivima.
Koji ti je bio najljepši, a koji najteži trenutak na putu?
Svaki je dan bio prožet lijepim i manje lijepim situacijama. U pravilu sam na dnevnoj razini, za svaku neugodnu situaciju bila nagrađena s nekoliko lijepih. Od najljepših bih izdvojila predivnu prirodu koja me svakodnevno okruživala, kao i čudesne ljude koje sam upoznavala putem. Teški trenuci su nastupili pred kraj hodanja, kad me Velebit danima držao okovanu visokim smetovima snijega, koji su mi otežavali hodanje. Bila je to tada zaista teška borba s umom i granicama izdržljivosti. Srećom, moje bogato planinarsko iskustvo pomoglo mi je da se i s tim situacijama stoički izborim.
Jesi li razmišljala o odustajanju?
Svaki prehodani dan jest motivacija za nastavak. Kroz nekoliko dana boravka na Stazi, prebaciš se u taj svojevrsni “jedi, hodaj, spavaj” mode i ne postoji ništa drugo. Svaki dan iznova mijenjaš kadrove, s vremenom prestaneš brojati korake i ideš. Kad si umom tamo gdje ti je suđeno biti, tada zaista ne pomišljaš na odustajanje. Na njega bi me natjerala jedino neka teža fizička ozljeda i to je bilo jedino čega sam se pribojavala prije početka hodanja.
Tvoji su dojmovi i doživljaji s VA postali knjiga. Jesi li prije nego što si stupila na stazu razmišljala o pisanju knjige ili su to umjesto tebe odlučile planine?
Odrasla sam uz oca planinara, pročitala sam mnogo njegovih planinarskih dnevnika i maštala o tome kako ću i ja jednom voditi zapise svojih hodanja te ih možda uobličiti u knjigu. Planine su oduvijek bile umjetnička inspiracija mnogim ljudima. Na samo hodanje krenula sam sa posebnom bilježnicom u kojoj sam vodila dnevnik i htjela sam taj dnevnik iskustva i promišljanja uobličiti u knjigu/vodič jednom kad završim Stazu. Kada sam tu ideju prije samog hodanja spomenula Srećku (op. Srećko Vukov, idejni začetnik Via Adriatica Traila), on je ideju objeručke prihvatio i spojio me s ljudima koji su mi u konačnici kasnije i pomogli objaviti knjigu.
Knjiga je i osobni dnevnik, ali i jedinstveni vodič za VA. Je li tebi na putu nedostajalo na taj način sročeno tuđe iskustvo?
Da, bila bih presretna sam imala prilike pročitati takvu knjigu/vodič sa svim detaljima koji me na Stazi očekuju, bio bi mi od velike pomoći u pripremi psihe, tijela i spoznaje tehničkih informacija. Iako sam bila upoznata sa našim planinama, nedostajalo mi je znanje o nizinskim predjelima kojima Staza spaja planinske masive, a koji su nerijetko bili teško prohodni ili su pak imali dobru mogućnost opskrbe. Sve te informacije sam danima pretraživala na internetu prije polaska na Stazu. Bilo bi puno jednostavnije da sam te informacije samo pročitala u knjizi.
I službeni si VA trail manager. Misliš li da bi taj zadatak mogla jednako kvalitetno obavljati da nemaš osobno iskustvo čitave staze i koliko je tebi dok si hodala značila pomoć drugih? Bi li uopće bilo moguće uspješno završiti taj put bez dobre logistike i pomoći dobrih ljudi?
Da, moje ime s mail adresom se nalazi na službenom webu Staze i zaista mi je drago kad mogu pripremiti hodače na teren i ono što ih očekuje. Tijekom svojeg hodanja, prepravljala sam tadašnji gps trag, unoseći oznake za vodu, zgodni plato za šator, te ostale vrlo bitne informacije koje hodačima mogu pomoći u pripremi narednog dana hodanja. Isto tako, kad mi se jave, neizostavno im dajem i svoj broj mobitela, te im pokušavam pomoći na terenu iz daljine. Ja nisam imala taj luksuz u samom početku hodanja te jako dobro znam koliko takav oblik pomoći znači.
Srećom, poslije mojeg hodanja, mnogo ljudi s terena koji žive u okolici Staze uključilo se u trail angel priču, te su i dalje, prema svojim mogućnostima, na usluzi i spremni pomoći logistikom svakom hodaču. Naravno da se Staza može proći i bez takve pomoći, međutim, dobro je znati da imaš i tu mogućnost po pitanju opskrbe ili jednostavno druženja.
Obraćaju ti se mnogi koji maštaju o VA. Kada bi im mogla dati samo jedan savjet, koji bi to bio?
Uvijek im kažem da samo održavaju glavu čvrstom. To je zaista jedino važno. Trezven um kojim ćeš iznaći riješenje situacije ili premostiti neku prepreku. A prepreka je pregršt svakodnevno. I ako nemaš čvrstu glavu i motivaciju, nećeš uspjeti završiti Stazu.
Na Festivalu usporenog putovanja gostovat ćeš ove godine kao predavačica. Koliko se razlikuje predstavljanje npr. knjige u knjižnicama gdje u publici sjede ljudi najrazličitijih profila i publika koja posjećuje ovakva događanja, koja najčešće i sama u nogama ima puno kilometara prijeđenih na sličan način?
Ja ne držim klasična suhoparna predavanja. Volim interakciju s publikom. Volim njihove upite, volim kad otvorimo neku temu i zajednički, kao prijatelji na pivi, podijelimo priče i iskustva. Nema neke velike razlike u profilu publike. Oni neiskusniji su znatiželjni i željni odgovora kako krenuti, a oni iskusniji žele saznati neku novu korisnu informaciju koju će moći isprobati prilikom slijedeće hodnje. Sve je to zapravo jedna zaista nadahnjujuća razmjena mišljenja. Upravo zato se i veselim sudjelovanju na ovom festivalu. Sigurna sam da ću se kući vratiti bogatija za još koji koristan trik. Isto tako se nadam da ću i ja drugima moći dati neki koristan savjet koji do sad nisu isprobali.
I za kraj, što je ono najvažnije čemu te "tvoja planina" naučila?
Planina me naučila skromnosti i poniznosti, prihvaćanju njenih pravila. Naučila me kako cijeniti svaku zraku sunca i kap kiše. Naučila me da još uvijek, unatoč modernom otuđenom načinu života, postoje ljudi koji daju smisao čovječanstvu. Planina ti zaista mnogo daje, na tebi je hoćeš li htjeti otvoriti oči i sve to zaista i vidjeti.
Ante Tonči Fabris: Čovjek koji ljepotu kretanja prirodom pretvara u žive razglednice
