Ante Tonči Fabris obožavatelj je prirode, aktivnosti na otvorenom i pasa te autor spektakularnih video-razglednica u kojima ne promovira samo prirodne ljepote, nego i Hrvatsku kao outdoors destinaciju, dok istovremeno popularizira i svaki oblik kretanja u prirodi.
Začetnik je YouTube projekta Outdoors Croatia, koji javnost vjerojatno prepoznaje po huskyci Mishki, koja ga redovito prati u avanturama (odnosno, kamera najčešće prati nju) i zbog koje je, kako i sam kaže u šali, kanal i postao popularan. Outdoors Croatia naravno postoji i na Facebooku i Instagramu, ali Tonči će vam uvijek preporučiti YouTube zbog najbolje kvalitete videa.
Ante Tonči Fabris - Outdoors Croatia - 23 (Foto: Ante Tonči Fabris)
Projekt je nastao kao spoj više njegovih ljubavi - prema prirodi, sportu, fotografiji, glazbi… ali ne i samo zbog toga. "Prvenstveno sam htio prikazati ljepotu kretanja prirodom, ali imao sam i drugi motiv", objašnjava nam kako je došao na ideju. "Nakon što sam par godina radio kao geodet na terenu, pogotovo dok smo radili legalizacije, vidio sam tisuće pasa čiji se život svodi na metar ili dva lanca. Puno sam razmišljao o tim tužnim pogledima i načinu na koji se odnosimo prema vrsti koja je još prije tisuće godina odlučila svoju sudbinu vezati uz ljude. Tada sam odlučio da ću kroz svoj projekt pokazati kako život s psom može biti prekrasan."
I stvarno nam to pokazuje u svakom zapisu. Ima nešto hipnotički lijepo u skladnom kretanju čovjeka i psa u prirodi, u aktivnosti koja im je urođena i u tišini kroz koju postoje samo oni. Pitamo ga što je najvažnije što ga je Mishka naučila, pa se dugo smije. "Naučio sam da ne mogu imati kontrolu. Mishka je jako svojeglava i ima strašnu energiju, stalno upada u nevolje. Često brinem za nju, a par puta me dovela u vrlo stresne situacije. Ali takav je život, nepredvidljiv, ne uklapa se u naše planove. Mishka me natjerala da to prihvatim."
Priroda na sto načina
Tonči se gotovo čitav život bavi outdoor aktivnostima – trčanjem i brdskim biciklizmom, zimskim planinarenjem, trčanjem po planinama, kajakarenjem. Prirodi se približio odrastajući u svojoj Korčuli, a najveći mu je životni projekt, kaže, tu ljubav prenijeti na svoje kćeri, Luciju i Lauru. Supruga Dragana daje mu podršku, a s obzirom na nasmijana lica djevojčica na biciklima, šumskim stazama, u kajaku... izgleda da i veliki projekt dobro napreduje.
Svaki njegov video puno je više od dokumentirane ljepote krajolika. Zapravo, krajolik i priroda tek su manjkavi opis njihove glavne teme – ona je, preciznije rečeno, upravo kretanje u prirodi. I neovisno o tome trči li, biciklira i kajakari, odnosno, da se ispričamo Mishkinim fanovima, prati li Mishku trkom, biciklom ili dok kajakari, rezultat je gotovo meditativna razglednica, ali ne takva koja vas smiruje, nego od koje morate udahnuti najdublje iz trbuha i od koje osjećate da vam se mišići napinju i da ste spremni za pokret.
Pitamo ga, da mora, koji bi od svih svojih sportova odabrao. "Ako bih morao izdvojiti jedan sport, to bi sigurno bilo trčanje. Premda su sportovi kao što je biciklizam, kajakarenje ili penjanje atraktivniji, trčanje osvaja svojom jednostavnošću i osjećajem slobode koji pruža. Zatim dolazi trail trčanje, brdski biciklizam, a nekad i skyrunning tj. trčanje po grebenima i vrhovima planina što si ne mogu priuštiti svaki dan."
Fotografija u pokretu
Fotografijom se bavi od djetinjstva. "To mi je opsesija koju sam naslijedio od oca. S prvim džeparcem sam kupio polovni Praktica analogni SLR fotoaparat od Poljaka na štandu, a s deset godina sam već razvijao crno-bijele fotografije." Od tada, kroz sve njegove avanture prednost ima fotografiranje, a zadnjih par godina i snimanje.
"Snimati sam počeo akcijskim kamerama, ali sam se trudio dobiti što konvencionalnije kadrove. To je u početku zahtijevalo korištenje gimbala i raznih inovativnih tehnika. Dronove sam koristio kao udaljenog kamermana i često sam njima letio na samo metar od tla. Nije mi bio prioritet snimati s velike visine. Ipak mi je nekako lakše bilo snimati bez drona, mogli smo se brže kretati i uživati u avanturi, a ta dinamika se osjeti i na snimci."
Za dobru fotku ništa mu nije teško napraviti. "Ako je potrebno probuditi se u dva ujutro, trčati satima po mraku na vrh planine da dođem u izlazak sunca, nije problem… Neki bi rekli zbog publike, lajkova, ali radio sam to i prije interneta.“ I kao da se ispričava, dodaje: "I dalje ne mogu objasniti zašto" i nastavlja: "Još uvijek učim kako održati odnos s publikom koja nas prati. Pogotovo je teško ići kontra očekivanja kada znaš da si na ispravnom putu. Prioritet mi je ostati vjeran sebi i nastaviti uživati u slobodi koju nam priroda pruža."
Očito i publika to osjeća i nagrađuje. Na YouTubeu Tončija i Mishku prati više od 10 tisuća ljudi, a pojedini videi imaju i pola milijuna pregleda. „Stvarno je neobično da te naše avanture onda gleda i komentira toliko ljudi“ komentira Ante i smije se: "Jer mi smo zapravo dosta sami, rekao bih i blago asocijalni".
Kako krenuti
Razgovaramo i o Festivalu usporenog putovanja, koji 30.6. i 1.7. u Istri organizira Tončijev kolega po avanturi Goran Blažević. "Drago mi je da ću gostovati na festivalu uz moje prijatelje, Renea Lisca, Slavena Škrobota i Davora Rostuhara. Oni su istinski avanturisti, a njihova pozornica je čitav svijet" s iskrenim poštovanjem započinje Tonči, a o sebi malo preskromno nastavlja: "Moj život je puno tradicionalniji, imam standardni posao i obitelj. Moje avanture su ograničene na jednodnevne i dvodnevne izlete pa si ne mogu priuštiti usporenost kao način života. Ali kad recimo provedem dan u kajaku, lagano veslajući bez obaveze da do nekud stignem, tada razumijem ljepotu usporenog kretanja."
I u videima je predan poticanju drugih da krenu u prirodu i da se pokrenu, pa se i sada dotičemo teme "kako krenuti". "Moj savjet bi bio da krenete u prirodu kroz sport, da ne idete za savršenom prognozom ili nekim razvikanim vidikovcem. Idite odraditi trening, na taj način, bez pretjeranih očekivanja ćete doživjeti najljepše trenutke." No, treba i u glavi biti spreman za takve doživljaje.
"Mnogi su kada tek dođu u prirodu nervozni, treba nekoliko sati, možda i čitav dan da se resetiraju, da uhvate korak s prirodom. Zbog toga se isplati ići na dulje izlete, spavati po skloništima ili u šatoru. Ostaviti svakodnevne brige."
Na kraju, odgovara pozitivno na naše pitanje vrijedi li više ono iskustvo za koje si se dobro izmučio. "Svakako, priroda je najljepša kad dobro pokisneš ili ti bura propuše kosti. Kad se dobro oznojiš, promrzneš, takvi trenuci nas najsnažnije vade iz civiliziranog svijeta i povezuju s prirodom."
Nadamo se da nas na Festivalu usporenog kretanja neće ni namočiti ni propuhati, ali doći ćemo i na to spremni. I opremljeni. I jedva čekamo slušati Tončija u (skoro) cjelovečernjem formatu!