Možete li zamisliti da se budite uz pogled na otprilike 250 tisuća tona industrijskog otpada koji čim malo zatopli toliko nesnosno zaudara da ne možete otvoriti prozor? I tako svakog dana, s bezbroj pitanja o tome kako otrovi na koje neumorno podsjeća jezivi miris, utječu na zdravlje ljudi koje volimo. 

Mjesto radnje takve apokaliptičke priče nije neka siromašna zemlja na kraju svijeta, nego Lijepa Naša. Preciznije radi se riječkom, gusto naseljenom području općine Viškovo koja desetljećima živi zajedno s ekološkom katastrofom jame Sovjak.

Kakav paradoks, da općina koja se naziva „punom života“ zbog visokog nataliteta, u 21. stoljeću još uvijek skriva jamu smrti, bez obzira na najave sanacije predviđene korištenjem  sredstava EU-a. Dok rokovi stišću, u crnoj rupi od otprilike 10 tisuća četvornih metara, ograđenoj žičanom ogradom i dalje prijete kiseli gudron, otpadni katran, acetilenski mulj, rabljena ulja, spremnici za naftu i naftne proizvode, otpadna otapala, ulja za rezanje i drugi tekući otpad… Popis toksičnih tvari je podugačak – i naveden u projektu za izradu studije o utjecaju na okoliš i sanaciji jame. Na divljem smetlištu koji strpljivo otpušta svoje otrove u tlo, leže i kućanski uređaji, gume, dijelovi automobila i strojeva…

Ismet Đurđevik Ismet Đurđevik (Foto: Romeo Ibrišević)

Stanovnici se boje da bi unutra moglo biti i radioaktivnog otpada, a na potres koji bi tu rupu odčepio, ne žele ni pomišljati. Osim utjecaja na kvalitetu zraka i tla, zabrinjava opasnost od onečišćenja podzemnih voda jer se radi o krškom prostoru, koji je posebno osjetljiv. Sovjak je naime krška vrtača, odnosno ponikva. Budući da se nalazi na seizmički aktivnom području u zoni subdukcije Jadranske mikroploče pod Dinaride, o tome što bi se dogodilo u slučaju otjecanja kontaminranih podzemnih voda možemo pretpostaviti.

Romeo Ibrišević, fotograf i ekolog, hrvatski lovac na olupine i predsjednik udruge Zelene stope godinama obilazi crnu točku Viškova kako bi provjerio jesu li započeli radovi sanacije, ali uvijek nailazi na isti prizor.

„Gledam u taj bezdan i ne primjećujem da se bitno mijenja količina crnila u ovoj jami. Pitam se kakav je zrak. Ne vjerujem da može biti dobar pa dišem štedljivo. Razmišljam što bi se dogodilo u slučaju požara jer preko jame prelazi dalekovod Melina-Plomin i Pehlin-Plomin. Takav scenarij je bolje ne zamišljati“, priča nam Romeo koji je prije koju godinu ondje upoznao Ismeta Đurđevika i njegovu obitelj, kojima je taj izvor bolesti u dvorištu. Nekoć se Ismet nadao da će vlasti uvidjeti koliko štete prijeti Hrvatskoj, ali s vremenom je tragove optimizma izbrisalo crnilo provalije nadomak kućnog dvorišta.

Zapamtite, u prirodi ostavite samo tragove svojih koraka! Pokupite smeće, čuvajte prirodu i budite odgovorni prema njoj!

„Moja obitelj ne može više ovako živjeti. Radovi nisu počeli, a nisu niti na vidiku. U opasnosti smo od požara, a sada kada su se zaredali potresi sve bi moglo jako loše završiti“ ispričao je Ismet Đurđevik Romeu Ibriševiću, dodajući kako ima želju da mu država barem osigura kakav mali stan da ne pogine u toj rupi od straha i neizvjesnosti. Sovjak nije problem samo Viškova ili Riječana, nego svih nas koji će narednim generacijama ostaviti „Našu“, čiju ljepotu i zdravlje opasno nagriza ništavilo toksičnog otpada.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju