Sretan ti rođendan voljeni moj grade. Znam, dočekuješ ga ranjen potresom koji te prenuo iz prvog proljetnog sna tog 22. ožujka, kojeg nikada nećemo zaboraviti.
Sila prirode ranila te baš u srce, raspuknula neka od tvojih najljepših pročelja, istrgnula štukature, srušila toranj tvoje katedrale, natjerala te da ukloniš neke od najljepših kupola i skulptura s vrhova zgrada koje su ukrašavale lice tvoje Ilice, ali ne brini, i dalje si lijep.
Jer ljepota je u očima promatrača. U očima svih nas koji te volimo jer tu u tvojim ulicama živimo, trčimo njima kroz svakodnevicu, toliko često uzimajući tebe i tvoju ljepotu zdravo za gotovo. Ne ljutiš se, opraštaš nam jer smo tvoji. Neki su tvojima postali po rođenju, neki su te pak, i sama među te spadam, za svoj dom – odabrali. Ti nas sve jednako voliš jer smo tvoji. Jer grad su ljudi. Građani.
Zapravo, ne trebaš voljeti sve. Voli one koji poštuju tvoju prošlost, koji te čuvaju u sadašnjosti i koji rade za tvoje dobro u budućnosti. Voli one koji s divljenjem, da čak i sada kada su oštećene, promatraju tvoje zgrade, one koji paze da ne gaze tvoju travu u parkovima, one koji sade cvijeće i recikliraju smeće.
Voli i one koji žive tvoju kulturu, posjećuju tvoje muzeje, galerije i koncertne prostore, i one koji guštaju u grahu na Sljemenu i bicikliranju po Jarunu. Voli one koji trče po Maksimiru ili rolaju na Bundeku. Voli i one koji piju kavu na špici i one koji obilaze kumice na tržnici. A najviše voli one koji o tebi pričaju kao da si centar svijeta. Neka i pretjeruju, ljubav je to.
Snažan si ti Zagrebe moj. Sve možeš izdržati. Mijenjaju ti imena ulica i trgova, ali i vizure kvartova. Zelene ti površine pretvaraju u parkinge, sivilom skrivaju zelenilo, fasadama trulež. Htjedoše ti nametnuti neki tamo GUP kao da si glup. Grade žičare, a nemaju žicu. Ni osjećaj za ono bitno. Tebi i nama koji s tobom i u tebi živimo. Ima onih kojima ništa tvoje nije sveto. Ni vanjština, ni nutrina.
Te i takve nemoj voljeti. Samo izdrži. Sve možeš izdržati. I čuvaj snagu za obnovu. Za novo vrijeme koje je ispred tebe. Vrijeme u kojem ćeš zacijeliti rane, sanirati svaku pukotinu pročelja, obnoviti štukature, podići tornjeve, postaviti identične kupole i skulpture kako bi ponovo krasile lice tvoje Ilice.
Kirurškom preciznošću, jednom će ti netko vratiti stari sjaj. Ali neće to biti ona vrsta kirurgije što sva lica čini istima. Ne, tvoje je lice jedinstveno i takvo mora i ostati. Nisi ti grad s ispeglane naslovnice. Ti si grad sa stare razglednice. U očima. I srcima.
Znam da ćeš jednom opet ponosan pokazati svoje najljepše lice. Svojim građanima i svima koji te dođu posjetiti kako bi te upoznali i divili se tvojoj ljepoti. Možda zvučim iluzorno, možda živim u snovima, ali tako je to kad voliš.
A ja tebe volim Zagreb- grade, divni moj.
