„Duende“ ili „tener duende“ španjolski je izraz koji bi se ugrubo mogao prevesti kao „imati dušu“ i označava snažne emocije koje može probuditi kakva umjetnost, glazba ili ples, kao što je flamenko. Duende, kao i flamenko neraskidivi su od andaluzijske kulture.
Taj španjolski glazbeni žanr karakterizira snažan, ritmički ton (toque), popraćen podjednako izražajnom pjesmom (cante), a često se izvodi zajedno s jednako strastvenim stilom plesa koji karakteriziraju snažna i graciozna izvedba s često složenim radom ruku i nogu (baile).
Flamenko je fenomen, „pučanin“ koji je nadživio trendove te i dalje živi u Španjolskoj. Izvodi se tijekom festivala i slavlja, a dio je identiteta mnogih društvenih skupina, osobito španjolskih Roma koji su odigrali ključnu ulogu u njegovom razvoju. Smatra se kako flamenko potječe iz Andaluzije, ali podjednako stari korijeni se mogu naći i u drugim španjolskim pokrajinama kao što su Murcia i Extremadura. Pretpostavlja se kako se flamenko razvio iz interakcije autohtonih andaluzijskih, sefardskih i romskih kultura kao rezultat kontrole muslimanskih Maura koji su naselili Andaluziju u postupnoj migraciji na zapad s Bliskog istoka.
Federico García Lorca, najpoznatiji španjolski književnik govorio je kako duende nije pitanje sposobnosti nego autentičnosti i spontanog stvaranja. Kao i da sve što u sebi ima mračan zvuk ima duende, odnosno emocionalnu tamu. Duende prema Lorci predstavlja moć koju svi osjećaju, a niti jedan filozof ne objašnjava; duh zemlje. Prema Lorci, sve umjetnosti mogu pobuditi duende, ali u glazbi i plesu je najintenzivnija.
Flamenko se s vremenom proširio u cijeloj Španjolskoj, osobito u Madridu, koji se danas smatra jednim od središta tog glazbenog žanra kojim se izražava strast i kultura čitavog naroda. Danas je uživanje u okusima španjolske kuhinje uz glazbenu podlogu flamenka jedno je od najtraženijih turističkih iskustava u Španjolskoj i ne treba ga propustiti.
Spaja more i kopno: Recept za šarenu španjolsku paelllu kojoj je nemoguće odoljeti
