U školi su nas tako učili, kako je nekad davno živio jedan car kome sve nisu bile na broju, te je odlučio ni manje ni više no zapaliti Rim. No, je li to istina ili samo mit? Odgovore smo potražili na portalu thecollector.com jer se čini kako priča o velikom požaru u Vječnom gradu i nije tako jednostavna…
Jedne vruće ljetne noći u srpnju izbio je veliki požar i zahvatio grad Rim, prijestolnicu Rimskog Carstva. Više od šest dana gutao je sve pred sobom, a kad je vatra konačno prestala, sedamdeset posto grada ostalo je u ruševinama. Nije trebalo dugo za širenje glasina, a ljudi su optuživali vladajućeg cara Nerona kako je upravo on odgovoran za požar.
Prema tim glasinama, Neron je promatrao nesreću iz svoje palače na vrhu Palatina i svirao liru (instrument koji tad još nije bio ni izmišljen) dok je plamen gutao veliki grad. Ova priča nadživjela je i zloglasnog cara i Rimsko Carstvo, no čini se kako je ona ipak samo plod mašte i ne odgovara istini.
Veliki požar izbio je u noći 18. srpnja 64. godine. Najbolji izvor za ovu nesreću, povjesničar Tacit, spominje brzo širenje požara koji je pustošio glavni grad Rimskog Carstva šest dana i sedam noći. Samo su četiri od četrnaest okruga Rima ostala netaknuta užasnim požarom. Sedam ih je spaljeno gotovo do uništenja, a tri su potpuno uništena. Prema Tacitu, svjedoku katastrofe koja se odvijala, požar je izbio u jedanaestom okrugu, na području gdje se nalazio Circus Maximus, velika arena za utrke dvokolica.
Veliki požar u Rimu ubio je stotine ljudi, ostavio tisuće bez krova nad glavom i uništio dvije trećine Rima. Neke od najvećih gradskih građevina izgubljene su u paklu, uključujući Hram Jupitera Statora.
Da stvar bude gora, napore u gašenju požara otežavale su naoružane bande i pljačkaši, piromani koji su zapalili vlastite požare, raspirujući požar. Prema nekim izvorima, ti su ljudi djelovali prema naređenju, koje je vjerojatno izdao sam car Neron. Zapravo, Nerona su okrivili za podmetanje Velikog požara u Rimu.
Dok je drevni grad gorio, car je iz svoje palače promatrao nesreću koja se odvijala, svirao je liru i pjevao o uništenju Troje, uspoređujući sadašnju nesreću s nesrećama antike. Ova skandalozna priča ipak nije istinita. Za početak, zbog svoje blizine izvoru vatre, kraljevska palača na Palatinu također je bila jedna od prvih koja je izgorjela u plamenu.
Prema Tacitu, kad je požar izbio, Neron nije bio u Rimu već se opuštao u svojoj vili na moru u Antiumu (današnji Anzio), 50 kilometara od Rima. Čim je car čuo za požar, odmah se vratio u prijestolnicu. Kada je stigao tamo, osobno je vodio napore spašavanja.
Nakon što je plameni pakao konačno obuzdan, car je ponudio novčane poticaje kako bi osigurao brzi oporavak grada te donio i proveo nove propise kako bi spriječio ponovne katastrofe. Ipak, mnogi su Rimljani vjerovali da je Neron kriv za njihovu nesreću.
Kako bi ugušio glasine i spriječio izbijanje nasilja među stanovništvom, Neron je morao pronaći žrtvene jarce. Car je krivce pronašao u kršćanima, koji su već za vrijeme Neronove vladavine smatrani problemom zbog nepoštivanja careva kulta, a time i rimskih bogova. Stoga su kršćani bili laka meta. Prema Tacitu, rimske vlasti počele su s masovnim uhićenjima kršćana, kažnjavajući ih na najokrutnije moguće načine.
I dok se Neron tradicionalno smatra prvim progoniteljem kršćana, stvarnost je (još jednom) složenija. Za početak, Tacitov izvještaj je pomalo dvojben, budući da pojam "kršćanin" nije bio popularan niti toliko poznat u prvom stoljeću. Stil pisanja odlomka koji spominje progon također se razlikuje od ostatka Tacitova djela. Ovaj dio je možda kasniji dodatak iz razdoblja kada je kršćanstvo postalo službena religija Carstva. Stoga je stvaranje ionako duboko kontroverznog cara u samu sliku Antikrista bio lak zadatak. I tako je Veliki požar u Rimu postao idealna prilika da se demonizira Neron.
