Između Maroka i Tunisa, smjestio se Alžir, najveća afrička država i deseta po veličini na svijetu. Prostran i raznolik krajolik planinskih lanaca, nepreglednih pustinja i drevnih rimskih ruševina prostire se na gotovo 2,4 milijuna kvadratnih kilometara.
Većinu zemlje (otprilike četiri petine) pojela je Sahara, najveća pustinja na svijetu. U toj zapanjujućoj divljini vulkanskih masiva, šljunčanih ravnica i pješčanih mora ili ergova, odnosno ravnih područja pustinje prekrivenih pješčanim dinama oblikovanima vjetrom, bez biljnog pokrivača kriju se svakojake ljepote. U golemoj pustinji nalazi se nekoliko ergova kao što su: Čač i Issaouane u Alžiru, ili Blima u Nigeru.
Iako malo Alžiraca živi u surovim pustinjskim uvjetima, na sjevernim rubovima Sahare nalazi se lanac neobičnih brdskih naselja. Pet utvrđenih stoljetnih gradova doline M'Zab, poznati i kao Pentapolis, sagrađeni su duž Wadi Mzaba, djelomično suhog korita čije vode narastu samo jednom u tri do pet godina.
Najstariji grad je El-Atteuf, osnovan 1012 godine, a slijede ga Melika, Bounoura, sveti grad Beni-Isguen i Ghardaïa, glavno naselje i trgovačko srce doline. 1982. godine M'Zab je proglašen biserom svjetske baštine, kada je UNESCO prepoznao njegovu iznimnu kulturu i arhitekturu.
Ono što Pentapolis čini tako posebnim su upravo domovi sagrađeni usred pustinje, kakvih nema nigdje u Alžiru, kao ni u ostatku svijeta. Danas ondje živi više od 360 000 ljudi. Gradove M'Zaba osnovali su Mozabiti, polunomadski narod koji je zanimljiv i zbog neobičnog jezika, tumzabta. Mozabiti su gradili su svoje gradove između 11. i 14. stoljeća. Svaki je uređen oko džamije sa stražarnicom, a na dnu doline uzgajali su palme za bijeg od ljetnih vrućina. U svakom su gradu Mozabiti izgradili kompaktnu mrežu ulica; najuže su bile dovoljno široke da može proći magarac koji je prevozio robu, dok su glavne ceste koje vode do tržnice izgrađene tako da i deve mogu prolaziti. Kamene kuće u obliku kutije imale su dovoljno prostora za koze koje su ih hranile mlijekom.
Osim električne energije koja je u gradove stigla kasnih 1950-ih, svakodnevica u povijesnim središtima nije se puno mijenjala. Običaj bojanja vanjskih zidova u plavo kako bi prostor bio hladan i odvratio komarce zadržao se do danas. Nevjerojatno je kako jedna kultura može preživjeti u tako negostoljubivoj klimi, a zbog toga je njezini stanovnici i više cijene.
Kako žene provode veći dio svog vremena kod kuće u dvorištima visokih zidova koji pružaju potrebnu privatnost u Beni-Iguen stranci ne smiju ulaziti u grad i penjati se na toranj do poslijepodnevne molitve. Tako žene mogu nesmetano provesti dan na otvorenom.
Ondje nema hotela, restorana ili kafića, ali boraviti se može u domovima kod obitelji koje primaju turiste, što omogućuje autentičan doživljaj. U M'Zabu postoji oko 30 takvih smještaja u obiteljima, s ograničenim brojem turista. Umjesto u restoranima, kod kuće se jedu domaća jela poput kus-kusa s mesom deve koje pripremaju žene za svoju obitelj.
Svi posjetitelji, uključujući i Alžirce, mogu ući u pet utvrđenih gradova samo u pratnji lokalnog vodiča kako bi zaštitili ljude i gradove. Osim toga, svi posjetitelji se moraju pridržavati pravila ponašanja. Cigarete i duhan su zabranjeni u povijesnim središtima iz vjerskih razloga, a brojni znakovi ukazuju na zabranu snimanja selfieja, nošenje odjeće koja previše otkiva, kao i upotrebu mobitela na nekim mjestima.
"Mi smo ljubazni domaćini i posjetitelji su dobrodošli, ali ljubazno molimo da poštuju mozabitski način života. Tu je naš dom, a ne instagramska atrakcija. Ne želimo da se M'Zab pretvori u svojevrsni saharski Disneyland", kaže lokalni vodič Khaled Meghnine.
