Dok su se neke zemlje svijeta donedavno borile s masovnim turizmom, mnoge druge nisu imale priliku stati na turističku pozornicu makar na kratko. Ne jer nemaju što za ponuditi – štoviše, svojim prirodnim ljepotama mogle bi lako konkurirati najpopularnijim destinacijama. No, zbog brojnih društvenih i ekonomskih problema i dalje stoje na marginama.

Jedna od njih je afrička država Čad. Iako je na glasu kao nesigurna država, putnici koji su se odvažili na put opisuju ga kao predivno mjesto na kojem čovjek nauči i brojne praktične vještine. Možda jednom dođu bolja vremena, a do tada otkrivamo ljepote starog kontinenta virtualno.

Život i u pustinji

Dug je put do jezera Ounianga, ali se isplati. Radi se o kompleksu sastavljenom od više jezera na sjeveru afričke države Čad, u samom srcu Sahare. Prizori su nerealno lijepi - možda ste ih već vidjeli na nekim fotografijama, ne znajući gdje se skrivaju ova čuda prirode.

(Republika Čad je inače i dobila ime po velikom jezeru Čad. Ako vam inače jezera nisu prva asocijacija uz zemlje Sahare, eto, putevi Čada će to promijeniti.)

Pustinja, pijesak, neobične kamene formacije, jezera usred ničega i palme koje ga okružuju čine prirodnu idilu i savršeno mjesto za odmoriti dušu. Nebo je uvijek vedro, bez tmurnih oblaka. Ovdje padne manje od 2 milimetra kiše u cijeloj godini. Za usporedbu, samo jučer je u kišnom Senju palo 37 milimetara kiše.

A što tek čini promjena perspektive. Promatrani iz zraka izgledaju prilično neobično, poput ogrebotina na zemlji. Te vodene „ogrebotine“ grupirane su u nekoliko skupina koje su međusobno udaljene po 40 kilometara, a međusobno se i razlikuju. Ne samo po dubini i veličini, što je očito, već i po bojama, okusu i kemijskom sastavu.

Jezero Kebir duboko je čak 27 metara i vrlo je slano, čak šest puta više od razine oceana. U njemu žive samo alge i neki mikroorganizmi, od kojih mu i boja u varira od plave do zelene. S druge strane, jezero Serir (tj. skupina od desetak jezera) je veće i pliće. Mjestimično je prekriveno trskom zbog čega slabije isprava, a kako nije jako slano, u njemu već žive i neke vrste riba.

Arheolozi su pronašli tragove života na ovom području koji sežu u prapovijest. Do današnjih dana život se održao unatoč naizgled nemogućim uvjetima. Ljudi pustinje dolaze na obale jezera, u obližnjem selu sade voće i povrće za svoje životinje. Alge i minerale smatraju ljekovitima i koriste ih za njegu kože. Moguće je spaziti čak i manje ptice koje odmaraju u lišću palmi ili traže ručak u jezeru.

Zemlja putujućeg pijeska i najljepših ljudi

Možda nemaju oborina, ali vlada vjetar koji često nosi pješčane dine naokolo. Tako je došlo i do podjela među jezerima, kada bi naneseni pijesak jednostavno podijelio jezero u dva dijela.

Unatoč temperaturama koje dosegnu i 50 stupnjeva, temperatura vode iznosi svježih 17 stupnjeva. Kako ta voda ne presuši? Pa, i nije baš nepresušna, jer se prije nekoliko tisuća godina ovdje ipak nalazilo jedno veliko jezero kojeg danas nema. Ali postoje razlozi zašto je tako izdržljiva: na nekim dijelovima je prekrivena trskom koja ju štiti od sunca i vrućine, vjetar ju neprestano hladi, a ispod jezera nalazi se ogroman sustav rezervi podzemnih voda.

Svjedočanstva putnika koji su ih posjetili puna su anegdota – od samog putovanja kroz pustinju i zapinjanja kombijem u pijesku, preko kupovanja benzina iz bačve usred ničega, do piknika s vojnicima na jezerima. Isto tako, puni su dojmova od susreta sa siromašnim, ali gostoljubivim i velikodušnim stanovnicima pustinje, te pripadnicima intrigantnog plemena Wodaabe. Brojni putnici-svjedoci opisuju ih kao najljepše ljude na svijetu.

Za sada im vjerujemo na riječ, dok ne dođu bolja vremena. Možda se i sretnemo!

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju