Smješten na istočnoj polovici otoka Jamajke, na tankom poluotoku u neposrednoj blizini Kingstona, nalazi se gradić Port Royal. Da se danas nađete tamo, možda ne biste primijetili ništa posebno. Pomalo pusta tvrđava koja nadgleda ocean, s pokojim kafićem i vidikovcem djeluje pitomo i tiho. No povijest mjesta puno je drugačija i skrivena pod morem.
Ne tako davno sve je vrvjelo nestašnim životom – alkohol, zlato, kocka, korupcija, prostitucija, robovi, pirati… Sve to kumovalo je nadimku koji je Port Royal nosio desetljećima: najopakiji i najgrešniji grad na svijetu.
Zemlja pirata s Kariba
Nije bilo potrebno dugo otkako se Kolumbo očarao Jamajkom krajem 15. stoljeća kad ju je otkrio do njezina potpadanja pod englesku vlast u 17. stoljeću. Tada počinje njegov nagli uspon.
Port Royal svojim je oblikom tvorio prirodnu luku u koju je moglo stati 500 brodova. Ne čudi što je postao žarište života i najveći grad na Karibima pun mogućnosti – za razne slojeve društva. Bogati su se Englezi u sigurnosti vlastitog doma u Europi bogatili od prodaje roblja u luci, a tu su bili i pirati koji su neprestano napadali i pljačkali španjolske brodice na susjednim otocima.
Svoju neslavnu reputaciju stekao je ne samo zbog gusara već i zbog enormnih količina alkohola, gomilanja zlata, kičastog izražavanja bogatstva te ponašanja „lakog morala“.
Četvrtinu grada činili su kafići i bordeli, a govorilo se kako pirati u jednom danu potroše na piće i žene više nego što seljak zaradi u cijeloj godini. To ih je pak brzo dovodilo do pozicije prosjaka. Neslužbeni simbol grada bio je rum Kill Devil.
Kakva je anarhija vladala, svjedoči podatak da je 1675. godine gusar Henry Morgan postao lučki poručnik guverner. Činilo se kao da je ništa nije nemoguće i da je grad na vrhu svijeta…
Ničija ne gori do zore
No u ljetno jutro 7. srpnja 1692. godine Jamajku je zadesio snažan potres magnitude 7,5 po Richteru. Kako je luka velikim dijelom bila izgrađena na trusnom području i pijesku, zgrade su gotovo u potpunosti propale u zemlju, poklopljene tsunamijem koji je popratio potres. Oko 2000 ljudi izgubilo je živote, a lokalno groblje otklizalo se u more prouzročivši sablastan prizor.
Edmund Heath bio je jedan od preživjelih koji je u to vrijeme bio na brodu i sve vidio sa udaljenosti. Zapisao je ovo: „Zemlja se otvorila i progutala ljude pred mojim očima. More se izdignulo nad zidinama i shvatio sam – bijeg je nemoguć.“
Oni koji su preživjeli smatrali su da je riječ o Božjoj kazni. No mislite li da je to bila kazna prirode i da su prestali, razmislite opet.
Bez obzira na tragediju, pirati su narednih 50 godina nastavili s pljačkama i otmicama španjolskih brodova. Međutim, i priroda je nastavila po svom: zaredali su se požari, potresi i uragani… Englezi su konačno odustali od luke, spakirali se i pošli doma.
I što je danas ostalo od svega? Većina grada iz 17. stoljeća nalazi se danas na dnu mora. Kako nije propao na veliku dubinu, početkom 20. stoljeća posjetitelji su još izvještavali o vidljivim krovovima i dijelovima grada koji sablasno vire iz vode, a ronioci su obilazili njegove ulice – pod vodom.
Zbog strašnog načina na koji se sve odigralo neki povjesničari i arheolozi uspoređivali su propast Port Royala s propašću Pompeja. No za razliku od Pompeja, da biste razgledavali stari Port Royal, treba vam ronilačka oprema i dozvola vlasti.
Svakako zanimljiva i uzbudljiva opcija, no ako niste fan, svejedno ostaje utjeha da dio grada i ostataka možete pronaći i u povijesnom i etnografskom muzeju.
