Vratio sam se iz Sjeverne Koreje i pišući putopis o njoj, razmišljao sam kamo dalje. Zagledao sam se u jeftine letove do Kijeva (600 kuna) i rekoh sam sebi - to je to! Skupila se ekipa, kupili smo karte i krenuli u organizaciju.
Prvo je trebalo pronaći agenciju s kojom ćemo ući u zonu isključenja. Naime, za ulazak u zonu potrebne su dozvole. Mi smo svakako željeli i posjet samoj nuklearnoj elektrani.
Memorijalna elektrana Vladimir Iljič Lenjin sa svoja četiri reaktora bila je najveća nuklearna elektrana na svijetu. Nalazi se na tri kilometra od Pripjata, koji je u to vrijeme imao oko 50 tisuća stanovnika. Černobil je pak imao oko 14 tisuća stanovnika te se od same elektrane nalazi na otprilike 15 kilometara. Zona isključenja predstavlja čitav pojas od 30 km od elektrane.
Krajem studenog 2019. napokon je došlo vrijeme za polazak, u ponoć smo autobusom iz Zagreba krenuli prema Budimpešti, gdje smo ujutro odletjeli Wizz Airom te nakon otprilike dva sata sletjeli u kijevsku zračnu luku. Do centra grada i našeg Airbnb smještaja vozili smo se oko pola sata autobusom. Ostavili smo stvari te krenuli u razgledavanje hladnog Kijeva. Na ulicama je bilo dosta ljudi, a mi smo se lagano zaputili prema Majdanu, najvećem kijevskom trgu.
Provozali smo se i podzemnom željeznicom. Karta, odnosno žeton košta 2 kune – kao u lunaparku. Posjetili smo i Arsenalnu, koja je sa svojih 105 metara u unutrašnjosti najdublja stanica na svijetu. Sljedećeg jutra agencijski kombi čekao nas je ispred zgrade. U crnom Mercedesu bili su vozač Miša i vodička Natalija. Tri sata vožnje do Zone iskoristili smo za promatranje Kijeva i potpisivanje dokumentacije da idemo na vlastitu odgovornost.
Doznali smo da se u zoni nigdje na otvorenom ne smije jesti ni piti alkohol. Pušenje je dozvoljeno samo na posebno označenim mjestima. Ništa se ne smije odložiti na tlo. Zbog mogućeg urušavanja zabranjen je ulazak u zgrade. Zabranjeno je uzimati bilo kakve stvari. Što više kože mora biti prekriveno. Ništa se ne smije dirati. Bez pratnje se ne smije ući unutra. Dugi rukavi i zatvorene cipele su obvezni. Budući da je temperatura bila ispod nule, drukčije nismo ni mogli.
Kako smo se približavali, napetost je rasla. Pogled iz kombija bio je sve siromašniji, a ljude je zamijenilo drveće. Pred sam ulazak zaustavljamo se na benzinskoj, to je zadnja stanica na kojoj možemo kupiti stvari poput vode ili vlažnih maramica. Dotakne li se bilo što tijekom obilaska, treba odmah oprati ruke, a kada nema vode, vlažne maramice dobro dođu.
Vojna kontrolna točka označava ulazak u samu zonu. Tamo smo dobili dozimetre za kontrolu radijacije te dozvole za ulazak. Nakon desetak minuta vožnje stižemo u jedno od ukupno 94 napuštenih sela. Neke kućice pojela je šuma, neke su se urušile. One u koje smo mogli ući pružaju tek poneke dokaze nekadašnjeg života: razbacane obiteljske slike, dječje igračke, obuća, prazne boce...
Nakon sela uputili smo se u sam grad Černobil, koji se sastoji od naseljenog i napuštenog dijela grada. U centru smo obišli "Wormwood star memorial", spomenik nestalim selima poslije katastrofe.
Zatim smo krenuli prema radaru "Duga". Cilj tog obrambenog sustava bio je detektirati nuklearni napad na SSSR u prvih nekoliko minuta nakon lansiranja. Osamdesetih je to bila stroga tajna. To je mjesto službeno bilo dječji kamp. Čak je i kod skretanja za sam objekt napravljena stanica za autobus s dječjim motivima na njoj.
Radar je zaista impresivan, proteže se na prostoru od 700 metara te je visok 150 metara. Od 2013. otvoren je za turiste. Tamo smo mogli primijetiti je da je svuda kuda smo hodali na podu bio pijesak. Zašto pijesak? Zato što apsorbira radijaciju.
U kombiju kod polaska dobili smo i Geigerov brojač, koji se aktivirao kad smo se približavali elektrani. S brojkama je rasla i nervoza. Kad je stiglo vrijeme ručka, morali smo proći uređaj za detekciju radijacije. Jeli smo u kantini elektrane zajedno sa radnicima i za ručak smo dobili kompletan obrok, od juhe i mesa s kašom do deserta. Kad smo završili, uputili smo se prema Pripjatu, koji je izgrađen je za radnike nuklearne elektrane, a 36 sati poslije eksplozije kompletno je evakuiran i trajno napušten.
Prvi put u Sjevernoj Koreji: "Bojao sam se da mi ne nađu zabranjene slike i novac"
Prolazeći danas kroz taj veliki napušteni grad, teško možete zamisliti da je itko tamo živio. Ulice su zarasle, a brojne se zgrade urušavaju. U praznoj školi knjige na stolovima umjesto djece lista vjetar. Geigeri svako malo polude, kao da ste u nekom hororu. Grad je prepun tzv. hot spotova, odnosno mjesta ili predmeta koji su iznimno kontaminirani. Prošli smo i pokraj bolnice, u čijim podrumima i dandanas leže odijela vatrogasaca koji su bili prve žrtve eksplozije. Taj podrum jedan je od najozračenijih dijelova zabranjene zone.
Jezivo je mjesto u Pripjatu i lunapark koji nikad nije bio korišten. Postavljen je za proslavu Prvog maja, koji u Pripjatu nikada nije proslavljen.
Ukazala se prilika da uđemo u zgradu od 17 katova, pa smo se popeli na krov i pritom istražili nekoliko stanova. Na vrhu nas je dočekao jeziv pogled na planski osmišljen grad koji priroda polako ali sigurno uzima pod svoje. Nakon što se noć počela spuštati, krenuli smo do hotela Desiatke u Černobilu koji ima posebna pravila – i jako nalikuje zatvoru. I rešetkama, i prozorima koji se ne mogu otvoriti, ali i zabranom izlaska nakon 22 sata da bi se spriječilo lutanje turista po gradu.
Nakon što smo za doručak pojeli pečena jaja (za koja su jamčili da su kijevska), krenuli smo u daljnje razgledavanje brodske luke, gdje se nalaze olupine radioaktivnih brodova. Posjetili smo i muzej vozila na otvorenom koja su služila za čišćenje nuklearnog otpada sa krovova elektrane. Vozila su i dandanas iznimno radioaktivna.
Nakon kraćeg razgledavanja zaputili smo se u nekadašnje selo Kopači, većinom izgrađeno od drveta, materijala koji snažno prima radijaciju. Nakon nesreće selo su zakopali i tako dobili jedno od najzagađenijih tala na svijetu. Od cijelog sela ostalo je nekoliko objekata koji su u ruševnom stanju samo zato što su od cigle. Kod poljoprivredne zadruge stoje autobusi kojima se nekoć išlo na posao.
Došao je i trenutak koji sam jedva čekao - posjet nuklearnoj elektrani. Sama elektrana ogroman je kompleks zgrada. Prije razgledavanja morali smo proći sigurnosne mjere: skeniranje, pregled stvari, provjeru putovnica i posebnih dozvola. Iznenadila me brojka od 2300 ljudi koji su ondje zaposleni. Dolazimo do prostorije za sastanke u kojoj su se donosile ključne odluke nakon nesreće. Tamo smo imali priliku vidjeti su se kakvi dozimetri upotrebljavali prije 30 godina, a kakvi se koriste danas.
U toj sobi morali smo ponovo potpisati neke dokumente kako bismo konačno krenuli u zlatni koridor i vidjeli kontrolne sobe. Dobili smo posebne navlake za cipele, kutu, kapu, rukavice i masku koju smo trebali obući tek kad smo se približili reaktoru broj četiri. Zlatni koridor hodnik je koji povezuje sva četiri reaktora te naposljetku vodi do reaktora broj četiri, koji je eksplodirao. Zašto je dobio ime zlatni? Naime, nakon nesreće morali su odstraniti desetak centimetara sa zidova da uklone radijaciju kako bi hodnik bio prohodan i siguran. Na ta su mjesta postavili aluminijske ploče zlatne boje.
Dolazimo do informatičke sobe s prastarim računalima i kontrolne sobe broj tri, koja je jednaka kao i kontrolna soba broj četiri, u kojoj su ljudske greške te splet nesretnih okolnosti prouzročile najveću nesreću u povijesti čovječanstva. Kontrolna je soba ogromna i sadrži tri velika kontrolna panela, od kojih jedan služi za upravljanje kontrolnim šipkama, drugi upravlja pumpama za hlađenje, a treći turbinom. U kontrolnoj sobi objasnili su nam kako funkcioniraju reaktori te kako je do same nesreće i došlo. Zaista je nevjerojatno bilo stajati u toj prostoriji. Zapravo je nezamislivo da su ljudi u identičnoj takvoj kontrolnoj sobi, s nekoliko krivih odluka, uništili tisuće i tisuće života.
Do tada Geigerov brojač nije reagirao, ali oglasio se kad smo se počeli približavati četvrtom reaktoru. U kontrolnu sobu četvrtog reaktora može se ući, međutim u našoj turi to nije bilo planirano i posebno se naplaćuje. Radijacija je u toj sobi i do 40 tisuća puta jača nego što je dopušteno. Posebno smo morali paziti da ne stanemo u bilo kakvu lokvu vode na podu jer je sve kontaminirano.
Na kraju hodnika došli smo do spomenika Valeriju Kodemčuku. Naime, taj sovjetski inženjer poginuo je u noći nesreće, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Prije izlaska posjetili smo kontrolnu sobu reaktora broj 2, koja je mrvicu drugačija, ali i starija od broja tri. Zanimljivo je da nakon eksplozije ostala tri reaktora nisu prestala sa radom, već je elektrana radila još niz godina. 1991. godine u odjeljenju reaktora broj dva izbio je požar, stoga su netom poslije toga donijeli odluku o gašenju reaktora.
Prvi reaktor trajno je ugašen 1996., a posljednji u prosincu 2001., čime je posve obustavljena proizvodnja električne energije. U zlatno doba tjedan dana rada elektrane bilo je dovoljno da se isplate sve plaće svim zaposlenicima, da se namire svi troškovi potrebni za mjesečni rad elektrane, dok je ostala tri tjedna elektrana ostvarivala čisti prihod.
Nakon razgledavanja kontrolne sobe drugog reaktora zaputili smo se u kantinu elektrane, gdje smo dobili pravi ukrajinski gablec: boršč, komad svinjetine sa krumpirom i salatu. Zanimljivo je da su za vrijeme Sovjetskog Saveza radnici smjeli popiti i do dvije čaše votke. Mi smo dobili neki razrijeđeni sok s maslinom koji i nije bio nekog okusa.
Poslije ukusnog ručka koji nam je u cijeni posjeta, a inače košta, pazite sad ovo, cijelih 11 kuna, krenuli smo do male zgrade tik uz sarkofag koji pokriva uništeni reaktor broj 4. Sarkofag je zapravo naziv za omotač koji je postavljen nad uništenim reaktorom. Cilj mu je spriječiti širenje daljnje radijacije. Utrošeno je više od dvije milijarde eura za tu golemu pokretnu konstrukciju, čeličnu kupolu široku 257 metara, visoku 110 metara i tešku 36 tisuća tona. To je privremeno rješenje koje bi trebalo potrajati barem 100 godina.
Sam sarkofag zabranjeno je fotografirati, no vodič nam je dao znak da možemo iskoristiti trenutak ako vojska nije u blizini. To je ujedno bila i posljednja stanica najpoznatije elektrane na svijetu. Vodič nam je ispričao i kako živi u Slavutiču, sagrađenom nakon nesreće i udaljenom 50 kilometara. U njemu živi većina ljudi koji su bili evakuirani poslije nesreće. Prije izlaska iz zone morali smo proći dvije kontrolne točke i dvostruku provjeru radijacije, koja je pokazala da nismo ozračeni.
Posjet černobilskoj zoni isključenja, Pripjatu, Černobilu i nuklearnoj elektrani ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Ovo je zona snažnog otrežnjenja, a s druge strane prekrasno mjesto. U dva dana, koliko smo se zadržali u isključenoj zoni, bili smo izloženi radijaciji istoj kojoj ste izloženi kod tri sata letenja. Dakle, sigurno je. Svakako se ima što vidjeti, ali i naučiti.
Viktora Šimunića možete pratiti na Instagramu, Facebooku ili YouTubeu.
Aerodrom usred glavnog grada: Opasna pista okružena kućama na koju slijeću samo najhrabriji
