Galerija
Sjeverna Koreja, zemlja za čiji politički režim svi znaju, ali o samoj zemlji, ljudima i kulturi vrlo malo. Kada bi nekome rekao da je idem posjetiti, gledali bi me s čuđenjem ili bi mi jednostavno rekli: Ti si lud!
E, pa baš zato Sjeverna Koreja, da vidim je li sva ta negativna propaganda koju Amerikanci nameću istinita. Nakon što sam proputovao više od trideset zemalja, na ovo putovanje gledao sam kao na veliki izazov jer je Koreja najizoliranija zemlja na svijetu. Većinom sam na svoja putovanja kretao sam, ali na ovo neizvjesno i pomalo zastrašujuće putovanje išao sam s prijateljem Zlatkom Barićem.
Polazak za Sjevernu Koreju bio je iz Pekinga, gdje smo imali dogovoren brifing u agenciji o detaljima putovanja. Tamo smo upozoreni kako se ponašati, kojih se zakona trebamo pridržavati.
Naime, tamo nema dodatnih pitanja, ako vele da je nebo crno – nebo je crno, nema prostora za raspravu. Sjeverna Koreja tako se u toj zemlji ne smije zvati, već samo Koreja, ili DPRK (Demokratska Narodna Republika Koreja).
Ne smiju se prenositi informacije kao što je primjerice ta da je veliki vođa ubio vlastitog brata ili da Koreja nije osvojila svjetsko prvenstvo u nogometu 2010. godine. Sve je potrebno raditi s mnogo poštovanja, držati se dogovora.
Prije ulaska u zemlju dobili smo plave knjižice, koje su zapravo vize. Nemaju klasične vize koje se lijepe u putovnicu kako ne bi postojao dokaz boravka u Sjevernoj Koreji. Na mobitelu je potrebno obrisati sve podatke o Sjevernoj Koreji ili bilo kakve informacije o velikim vođama.
Zabranjen je unos ikakvih religijskih štiva, a preporučeno je i da se izbjegava unos bilo kakvih knjiga.
U Sjevernu Koreju moguće je ući samo u organiziranom, agencijskom aranžmanu, i to vlakom ili avionom. Naša se grupa sastojala od tek osmero ljudi. Dvoje Novozelanđana, Švicarac, Kanađanin, par iz Hong Konga te nas dvoje.
Letjeli smo s Air Koryo, najlošije rangiranom zrakoplovnom kompanijom na svijetu. Na vratima aviona dočekale su nas prelijepe mlade Korejke, na visokim petama, u kratkim suknjama, kraćim nego kod bilo kojih stjuardesa koje sam na svojim dosadašnjim letovima vidio.
Nakon desetak minuta leta stjuardese nam donose novine Pyongyang times, na kojima stoji 108. Juche godina. Naime, prije 108 godina rođen je predsjednik Kim Il Sung, prema kojem se broje godine u Sjevernoj Koreji. Kim Il Sung je preminuo 1994. godine, međutim Korejci ga toliko cijene i poštuju da je narod odlučio da bude vječni predsjednik. Nakon kratkog listanja novina našao sam se u laganoj panici.
Rečeno nam je da se novine ne smiju presavijati, a pogotovo ne oštetiti, no ja sam zaboravio pitati kako s njima postupati nakon čitanja. Stoga sam kojih 10 minuta u panici držao novine u zraku jako dobro pazeći da ih ne oštetim, dok konačno nije naišao vodič te ih pažljivo zarolao.
U avionu smo za obrok dobili siromašan, neukusan hamburger i vodu. Nisam ni bio svjestan da će taj hamburger biti najukusniji obrok koji ću pojesti u sljedećih šest dana.
Nakon sat i 45 minuta slijećemo. Već pri samom slijetanju, gledajući kroz prozor, zapažam zemlju u kojoj je vrijeme stalo. Nakon Pekinške gužve – što na terminalu, što na pisti, ovdje pored piste stoji tek pet-šest aviona.
Lagano se spuštajući pokretnim stepenicama, prvo se primijeti vojska. Na letu nas je bilo možda 50-ak, a na aerodromu nas je dočekalo oko 150 ljudi iz osoblja. Taj dan sveukupno je na aerodrom sletio samo naš avion i još jedan ujutro. Dokaz da smo odcijepljeni od civilizacije bila je i činjenica da na mobitelu nismo imali apsolutno nikakvog signala.
Prvo prelazimo zdravstvenu carinu, bez mnogo pitanja potpisujemo neke dokumente i krećemo prema sljedećem punktu gdje mi vojnik uzima mobitel kako bi provjerio podatke. Osjećao sam se poprilično nelagodno, premda sam dan ranije izbrisao sve podatke o Koreji. Kontrola nije trajala predugo, tako da sam uspio proći i tu prepreku.
Nakon prolaska kroz skener vojnik me je zaustavio i stavio sa strane. Počinje izvlačiti stvari iz ruksaka, sve do zadnjeg predmeta. Pronašao je suvenire vojnika koje sam kupio u Xianu. Pokazuje mi vojnike, i strogim pogledom te povišenim tonom počinje govoriti: "Buda, BUDA, BUDA." Pokušao sam se opravdati i govoriti kako to nije Buda, već suveniri iz muzeja Terakote.
Nesporazum je trajao dok konačno nije došla Korejka koja razumije engleski. Na kraju nalazi mi u torbi i knjižicu koju smo dobili od agencije, s osnovnim korejskim frazama, riječima i sl. koju mi oduzima i šalje na dodatnu kontrolu. Moram priznati da takvu detaljnu kontrolu nisam nikada u životu prošao. Ipak se, na sreću, sve je dobro završilo, vratili su mi sve stvari i ja sam slobodno ušao u Sjevernu Koreju! Konačno!
Nakon 20 minuta na aerodrom dolaze vodiči Mr. Kim & Mrs. Pak. Upoznajemo se te nas upućuju prema autobusu, gdje nas čekaju naša dva vozača. Objašnjavaju nam da će oni biti s nama do kraja putovanja.
Vozeći se prema Pjongjangu, glavnom gradu, uzeli su nam putovnice, uz objašnjenje da će nam ih vratiti ako se budemo pridržavali svih odredbi. Nije rijetkost da Korejci drže zatočene državljane drugih zemalja jer su prekršili neka od za njih iznimno važna pravila. Naime, kad si u Koreji, ponašaj se kao Korejac.
Gledajući kroz prozor autobusa, unedogled se prostiru obrađena rižina polja na kojima deseci i deseci ljudi marljivo rade. Vodiči su nam objasnili da svi građani Koreje jednom godišnje moraju ići raditi na rižina polja, i vojnici i ostali radnici, apsolutno svi. Njih to jako veseli, to su im jedni od ljepših dana u godini jer se poslije rada na polju druže uz pjesmu i ples.
I tako lagano ulazimo u grad, gdje se počinju nazirati zgrade u raznim bojama. Odjednom se ispred nas pojavljuje ogroman slavoluk pobjede, veći i dominantniji od pariškog. Na slavoluk smo se popeli liftom, za cijenu od 5 eura.
Pogled je izvanredan, vidi se panorama cijelog Pjongjanga. Misli mi je okupiralo pitanje – gdje su ljudi, gdje su turisti? Nije bilo nikoga osim naše grupe, naših vodiča i vodiča slavoluka. Nema turista koji čekaju u redu, nema gužve. Sve je zapravo pripremljeno samo za nas.
Razgledavali smo glavni trg, metro, spomenik radničke partije, slavoluk ujedinjenja, zapravo sve važnijih znamenitosti u gradu. Sve je jako planski izgrađeno i napravljeno.
Izdvojio bih toranj Juche. Juche, znana još kao i kimilsungizam, službena je politička ideologija sjeverne Koreje. Opisana kao Kim Il Sungov "originalni, briljantni i revolucionarni doprinos nacionalnoj i međunarodnoj misli". Ideja navodi kako je individualac "gospodar vlastite sudbine" te da sjevernokorejske mase moraju djelovati kao "gospodari revolucije i izgradnje". Riječ je o kombinaciji nacionalizma, konzervatizma i komunizma.
Uglavnom, toranj koji se nalazi na obali rijeke Taedong, nasuprot trga Kim Il Sunga, visok je 170 metara, napravljen od 25.550 blokova granita (jedna za svaki dan života velikog vođe). Na vrhu se nalazi 20 metara visoka i 45 tona teška baklja koja neprestano titra.
Liftom smo došli ispod baklje, odakle se prostire fenomenalan pogled na cijeli Pjongjang. Toranj Juche drugi je najveći monumentalni spomenik na svijetu. Prolazeći kroz glavni grad jedno jutro, odjednom s desne strane ugledamo mali trg na kojem je stajalo stotinjak žena obučenih u plavo s crvenim zastavama. Izvode neku koreografiju. Nama nije bilo jasno što se događa. Vodič nam je objasnio da su to Korejke domaćice koje svako jutro dobrovoljno od osam do devet sati dolaze na ulicu te koreografijom podižu moral radničkoj klasi.
Osim Pjongjanga posjetili smo i Kaesong, grad udaljen oko 150 kilometara od Pjongjanga, uz koji smo posjetili i DMZ, odnosno demilitariziranu zonu.
Autoput do Kaesonga iznimno je širok, ali to zapravo nije standardni autoput na kakav smo mi navikli. Zamislite jednu iznimno široku cestu od oko pet traka spojenih u jednu, bez ijedne oznake, s jako puno graba. Automobila gotovo da i nema na prometnici, već samo pokoji autobus. Korejci, naime, ne mogu samo tako putovati zemljom, za to trebaju posebne dozvole.
Naplatnih kućica isto nema, ali zato imaju vojničke punktove na kojima naoružani vojnici propuštaju vozila – na fotografiranje se ne smije ni pomisliti. Kad smo konačno stigli do demilitarizirane zone, sve je bilo puno vojske. Odmah se mogu primijetiti veliki barjaci s jedne i druge strane. Naime, prvo je južna strana podigla svoj barjak, nakon toga je sjeverna podigla svoj, naravno veći. Ponovno je južna strana podigla još veći i tako unedogled. Ipak, danas sjeverna strana ima veći barjak, koji je na visini od 170 metara te je navodno najviši barjak na svijetu.
DMZ je jedinstveno mjesto na svijetu gdje naoružani vojnici Sjeverne i Južne Koreje gledaju jedni u druge preko nišana. A preko pet baraka prelazi crta razgraničenja. Nakon kratkog razgledavanja mjesta razgraničenja doživio sam poprilično neugodno i nezgodno iskustvo.
Zapovjednik je došao do mene jer je želio znati gdje živim i čime se bavim, a nakon što sam mu odgovorio, on će iz vedra neba:
"Što vanjski svijet priča, tko je započeo Korejski rat?"
Problijedio sam jer nisam znao što reći. Nakon kraće stanke kažem da mediji svašta pišu, ali da je nama koji nismo bili uključeni u rat, teško govoriti o tome. Naravno, pokušavam se izvući, no on nastavlja:
"Nekoliko dana si u Koreji. Što si dosad naučio, tko je započeo rat?" kaže i odlučno nastavlja:
"Mi smo o to vrijeme bili mlada država. Kako bismo mogli započeti rat protiv velike imperijalističke Amerike?"
Bez razmišljanja se složim s njim, nasmiješim, kimnem glavom te iskoristim prvu priliku da se maknem od njega. Na kraju je sve dobro završilo te smo susret ovjekovječili zajedničkom fotografijom. Nakon toga smo se zaputili u centar grada Kaesonga, gdje na ulicama svira muzika iz zvučnika. Na ulicama nema ljudi ni automobila, ali u centru svakog raskrižja stoji prometnik koji održava zapravo nepostojeći promet.
Tijekom boravka u Sjevernoj Koreji imali smo priliku posjetiti i osnovnu školu Tok Song u gradu Pjongsong. Ispred škole nas je dočekala ravnateljica te nas je provela po školi. Na ulazu nas je preko cijelog zida promatrala slika velikoga vođe. Prvo smo posjetili razred u kojem se uči engleski, djeca su obučena kao Titovi pioniri, bijela košulja i crvena marama.
Također, imali smo priliku uživati i u koncertu posebno pripremljenom za nas. Premda sam bio na mnogim dječjim koncertima, ovako nešto u životu još nisam vidio ni čuo. Pet djevojčica za bubnjevima, dvije za klavijaturama, svi 100 posto točni bez ijedne greške, do zadnjeg takta usklađeni. Jedna je djevojčica istupila i zapjevala, pa nakon nje dječak. Sve su to odradili toliko samouvjereno, nisu se mogli naslutiti ni najmanji tragovi treme. Djeca su nam također pokazala i svoje izvanredne gimnastičke, sportske i ostale vrline.
Nakon što smo odigrali partiju ping-ponga s učenicima te se pozdravili s njima, posjetili smo lokalnu pivnicu, mjesto gdje se domaći ljudi okupljaju poslije posla. Prostor je ogroman, unutar njega je na naše iznenađenje bilo oko 1500 ljudi. Pivnica nema stolaca, pije se stojećke. Specifično je i da ovdje ne postoji mogućnost više od jedne narudžbe. Uđeš s ekipom, odmah naručiš piva koliko misliš popiti, a kad popiješ, odlaziš van. Takvo je pravilo zbog iznimno dugačkih redova ljudi koji čekaju ulazak u pivnicu. Tog dana na ulaz je smireno čekalo između 200 i 500 ljudi.
Kad smo ušli unutra, moram priznati da me je jeza prošla jer su nas svi gledali u čudu, kao da nikad nisu vidjeli okrugle oči. Zamislite, nas osmero bili smo jedini turisti u cijeloj pivnici. Baš zbog toga imali smo privilegiju više puta naručiti pivo.
Iznenadilo me to da je u Sjevernoj Koreji proizvodnja piva iznimno učestala. U planu puta imali smo priliku u više navrata posjetiti razne pivovare, gdje smo se na licu mjesta mogli uvjeriti u kvalitetu piva. Proizvode se klasična lager piva, ali i piva s okusom. Većinom su pravljena od riže. Uz pivo se često pije i soći, rakija od riže.
Što se tiče hrane, nisam baš bio oduševljen. Pretežno nam je bila servirana riža ili poznati korejski hladni rezanci od riže. Najveći šok doživio sam kad nam je u restoranu u Pongsanggi bila poslužena juha od psa. Naravno, nisam je ni okusio, pojeo sam tek sladoled od vanilije, jedinu vrsta sladoleda koja se nudila.
Pred sam kraj sjevernokorejske avanture došao je i trenutak za ostvarenje jednog od ciljeva mog putovanja, a to je šišanje. Za Koreju je naime poznato da je zakonom dozvoljeno samo 15 muških i 18 ženskih frizura.
U hodniku ispred frizerskog salona na zidu je stajala fotografija sa stilovima frizura. Gledam, razmišljam koju odabrati, i tad mi frizerka kaže: "Nemoj to gledati, to je stara moda, uđi u salon, tamo je slika s aktualnim frizurama."
Odabrao sam frizuru broj šest!
Šišanje je bilo posebno iskustvo, škarama koje su veće od moje glave. Takve škare moja mama koristi za tekstil. Šišanje je trajalo otprilike 45 minuta, a unutar toga mi je frizerka ozlijedila madež.
U salonu je cijelo vrijeme bio uključen TV, onakav kakav je kod nas bio moderan 80-ih godina, a iz kojeg je dopirala korejska glazba. Cijena mog šišanja iznosila je svega 4 dolara.
U Koreji vrijedi pravilo "jedan za sve – svi za jednoga". Svakako se može primijetiti njihovo zajedništvo i ponos. O velikim vođama govore s mnogo ljubavi. Korejci nose značku velikog vođe na lijevoj strani odjeće, to jest na strani srca. Ne moraju je nositi, ali iz poštovanja je ipak nose. Osobe koje sam upoznao uistinu štuju svoju kulturu, zdušno o njoj govore te je s ponosom ističu.
Tijekom šest dana boravka u Sjevernoj Koreji obišli smo oko 500 kilometara i posjetili četiri grada. Zanimljivo je da nigdje nema smeća, trava je uredno pokošena, parkovi uređeni, sve je puno cvijeća, zaista impresivno. Gradovi su u zelenilu, automobili su rijetka pojava na prometnicama.
Kada je došlo vrijeme za odlazak, moram priznati da je ponovo lagano krenula nervoza. Naime, bojao sam se hoće li mi provjeravati slike u mobitelu jer sam neke slike nedopušteno snimio. Bojao sam se i da mi ne nađu skriveni korejski novac koji se ne smije iznositi iz Koreje. Na sreću, kontrola je prošla bez ikakvih problema. Aerodrom je bio prazan, taj dan bila su zakazana samo dva leta, od kojih je jedan bio naš.
Kad smo se vratili u užurbani Peking, kao da smo se ponovno vratili u 21. stoljeće. Otišli smo na kolodvor i sjeli na najbrži vlak na svijetu za Šangaj. Put od oko 1200 kilometara prevalili smo za četiri i pol sata, uz nekoliko stajanja. Nemaš osjećaja da ideš 350 kilometara na sat, ali moram priznati, nije toliko komforan koliko je Francuski TGV.
Tek tada sam bio svjestan doživljaja iz Koreje te osjećao ponos jer sam imao priliku barem djelomično upoznati njihovu kulturu i način razmišljanja.
Iako možda ne mogu izvan zemlje i moraju slijediti pravila, smatram da su možda u nekom pogledu Korejci čak i zadovoljniji od nas. Naime, život im je jednostavniji, svi imaju osiguran posao, bez obzira na radno mjesto imaju istu plaću (15 dolara).
Stanovi su besplatni, a uz plaću svi dobiju istu količinu hrane i 5 litara piva mjesečno. Nema interneta, nema mobitela, nema stresa. Glavni je cilj u životu biti čim bolji radnik, kvalitetniji čovjek te osnovati obitelj. Ljudi komuniciraju jedni s drugima, druže se, vesele i bez obzira na predrasude zapada uživaju u životu. Za drugo i ne znaju.
Viktorove avanture možete pratiti na njegovoj stranici na Facebooku i profilu na Instagramu.
