Postoji razlog zbog kojeg se aerodromi grade na napuštenim periferijama većih gradova. Piloti moraju imati odgovarajuće uvjete za uzlijetanje i slijetanje kako bi zajamčili sigurnost vlastitih putnika, ali i eventualnih osoba u neposrednoj blizini.
Kada se gradila Međunarodna zračna luka Toncontin u honduraškom glavnom gradu, nije se pazilo na takve stvari. Iako je aerodrom smješten na rubu Tegucigalpe, prostire se na oko 1000 metara nadmorske visine te je okružen neravnim planinskim terenom.
U njegovoj neposrednoj okolici nalaze se i prigradska naselja, dok aerodrom raspolaže pistom od tek 2012 metara, što stavlja na kušnju i najiskusnije pilote. Povrh svega, da bi izbjegli planinu i kuće u okolici Toncontina, piloti moraju izvesti dramatično skretanje pod kutom od 45 stupnjeva.
Ne čudi stoga što su nesreće ovdje relativno česta pojava. U šezdeset godina dugoj povijesti aerodroma zabilježeno je desetak nesreća, od čega se najveća zbila 21. listopada 1989. godine.
Boeing 727-200 koji je poletio iz San Josea u Kostariki nije uspio pogoditi pistu, zabio se u rub planine te prouzročio momentalnu smrt 131 putnika i članova posade.
Unatoč tome, aerodrom je i dalje otvoren te kroz njega godišnje prođe više od 600.000 putnika.
Kako izgleda slijetanje u Međunarodnu zračnu luku Toncontin, pogledajte u videu na YouTubeu.
