„Borit ćemo se na moru, borit ćemo se na kopnu, borit ćemo se u zraku – svom snagom koju nam Bog može dati. Nemam što ponuditi osim krvi, muke, suza i znoja“, bile su legendarne riječi britanskog premijera Winstona Churchilla kojima je tijekom Drugog svjetskog rata motivirao Britance na borbu.
Bila je to i povijesna prekretnica za žene kojima se otvorilo tržište rada dok su muškarci odlazili na front. Jedan od spomenika tome razdoblju stoji u srcu Londona, na rijeci Temzi, nedaleko od Big Bena i kraljevske palače.
Most Waterloo možda se u turističkom smislu ne može mjeriti s obližnjim mostovima Westminister i Lambeth, no njegova povijest govori o važnom periodu u povijesti grada. A sve otkriva njegovo manje poznato ime: Ladies' bridge ili Ženski most.
Kada su muškarci pošli u rat, žene su počele preuzimati velik dio tradicionalno muških zanimanja. Tako su ušle i u svijet industrije i prometa. Pretpostavlja se kako je do 1944. godine oko 25 000 žena radilo u britanskoj građevinskoj industriji.
Jedan od značajnijih projekata u koji su bile uključene bila je i (ponovna) gradnja mosta Waterloo. Naime, most koji je već stajao tu valjalo je srušiti zbog dotrajalosti. Uz to, stekao je lošu reputaciju kao mjesto brojnih samoubojstava i okupljanja prostitutki – u pjesmama 19. stoljeća čak je prozvan i „mostom uzdaha“.
Zbog ratne cenzure i manjka službenih spisa iz toga doba, podatak u ženskom sudjelovanju na obnovi mosta se desetljećima prepričavao na razini urbane legende. Tek otkriće starih fotografija iz tog perioda konačno ga je 2015. godine potvrdilo kao činjenicu, ali i priznanje ženama koje su ga gradile.
Od 500 muškaraca koji su radili na mostu 1939. godine, ostalo ih je svega 50. Na njihovo mjesto došlo je oko 350 žena i zajedno su podigli most koji je danas dugačak gotovo 400 metara, a kojeg ste mogli vidjeti i u scenama iz kultnog filma Trainspotting. Kada je rat završio, žene su poslane kućama a muškarci su se vratili na svoje poslove.
Danas u Londonu postoji inicijativa da se spomen pločom obilježi ovaj zanimljiv povijesni podatak, te na taj način oda počast ženama, ali i muškarcima (koji su uglavnom bili siromašni irski radnici) koji su zajedno gradili grad u njegovom najtežem periodu.
