Ljubitelji serije Mućke sigurno se sjećaju epizode u kojoj DelBoy i Rodney prodaju krntiju od auta te im prilazi zainteresirani kupac s australskim naglaskom. U pokušaju da sruši cijenu upušta se u verbalni sukob s DelBoyem i naziva ga londonskom bitangom. Na to ga DelBoy ispravlja: „Nemojte tako gospodine… Na kraju krajeva, Britanci i Australci su prekomorski rođaci. Da vaš prapradjed nije bio bitanga, bili biste jedan od nas!“

DelBoy se referirao na povijesnu činjenicu da su Britanci svojedobno za vrijeme kolonijalne ekspanzije prebacivali svoje zatvorenike u Australiju na prisilan rad. To su zvali sekundarnim kažnjavanjem, a cilj je bio zaplašiti zatvorenike preseljenjem na drugi kontinent ne budu li se ponašali uzorno u zatvoru.

Cijeli kontinent kao kolonijalni zatvor

Iz današnje perspektive nije sve tako logično – na težak prisilan rad i zatvor daleko od kuće jednako su osuđivani i vojni dezerteri, politički disidenti, kriminalci ali i obična gladna sirotinja koja je ukrala nešto u dućanu. Isto tako, za podizanje nekih od tih ustanova, lokalno autohtono stanovništvo bilo je protjerano sa svoje zemlje.

Čak 11 zatvora i kaznenih institucija koje su izgradili Britanci tijekom 18. i 19. stoljeća našlo se na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Prethodno su svi bili uključeni na listu australske nacionalne baštine dok ih nije priznao i UNESCO.

Prostiru se na obalama diljem države i svjedok su (prisilnoj) selidbi zatvorenika tijekom kolonijalne ekspanzije europskih država. Osim što zadovoljavaju kriterij arhitektonskog izraza važnih povijesnih događanja, simbol su ideja napretka koje su kasnije nastupile – reforme kaznenog prava u dobu prosvjetiteljstva i moderne.

Od pakla na zemlji…

Jedan od najpoznatijih zatvora je Kingston and Arthurs Vale Historic Area (KAVHA), smješten na obalama Kingstona. Proslavio se okrutnim metodama zbog kojih je stekao naziv „pakao na zemlji“, ali kasnije i prvim „ekspertima humaniziranja“ te kaznenim reformama. Zatvorenici su bili prisiljeni na težak rad u polju, a život u nehigijenskim uvjetima i gladi za mnoge je završio smrću.

Neki od njih, poput tzv. Hyde Park baraka u Sydneyju danas su muzej i kafić no nekad se moralo tjerati ljude da borave unutra. Naime, barake su podignute nakon što je lokalni guverner izgubio živce sa svojim zatvorenicima kojima je bilo dozvoljeno da si sami pronađu smještaj. Oni su se, umjesto potrage za smještajem, bacali u nestašluke po gradu nakon „radnog dana“ pa ih je odlučio smjestiti u barake kako bi popravio zajednički moral.

Guverneru je splasnuo osmijeh s lica kad je shvatio da je napravio samo još veći kaos, strpavši i do 1400 zatvorenika na isti prostor. Tučnjave, krađe, kockanje i pijančevanje bile su najčešća razbibriga. Pretpostavlja se kako je u periodu od 1819. do 1848. godine kroz barake prošlo čak 30 000 zatvorenika.

Kasnije su barake služile kao dom Irkinjama koje su patile za vrijeme Velike gladi u Irskoj. Ovdje su došle namamljene „boljim mogućnostima za posao i život“, no dočekale su ih hladne barake i sirotišta za djecu.

Port Arthur bio je svojevrsni australski Alcatraz iz kojeg je bilo gotovo nemoguće pobjeći, što ipak nije spriječilo neke da barem probaju (trojica su uspjela). Jedan bizaran pokušaj bijega ostao je zauvijek zapamćen: zatvorenik George Hunt pokušao je pobjeći tako što se maskirao u klokana, međutim, gladni čuvari počeli su pucati po njemu kako bi ga ulovili i pojeli. Shvativši da mu se plan obio u glavu, Hunt se predao i zaradio 150 udaraca bičem.

Među ovim lokacijama možete pronaći i ceste koje su gradili zatvorenici (neke još uvijek imaju njihove urezane crteže i potpise u stijenama), rudnike ugljena u kojima su radili, ili tvornice u kojima su radile zatvorenice.

… do svjetske baštine

Kroz sve ove ustanove i mjesta prošlo je ukupno preko 160 000 ljudi, uključujući i djecu. Spasilo ih je otkriće nalazišta zlata u Australiji, zbog čega je ona postala popularna destinacija a ne više samo zatvorenički kamp.

Danas je „pakao na zemlji“ mjesto za edukaciju koje mami sve više posjetioca, od domaćih studenata do stranih turista. Neki ih smatraju zanimljivima, neki sumornima, no očito smatraju da se od povijesti – gotovo kao i od zatvora – ne može bježati.

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju