Priča o svjetioniku na rtu Svetog Jurja u Australiji priča je o svim "onim jednim" kolegama koje imamo na poslu, zadacima koje naivno povjerimo partneru ili djeci, propalim savjetima koje damo prijateljima i prečacima poput "samo ćemo malo skratiti" koji nam se obiju o glavu.
Na obalama južne Australije i danas stoji hrpa kamenja, ostatak svjetionika iz 19. stoljeća. Bilo je ovo područje brojnih brodoloma sve dok 1857. godine arhitekt Alexander Dawson i njegov asistent nisu odlučili kako bi bilo pametno podići svjetionik koji će sigurno navigirati brodove.
Izradili su nacrt svjetionika i zaobišli komisiju koja je trebala dati stručno mišljenje. U startu su uočene neke "sitne" nepravilnosti: upitna točnost karte i pozicije koju je Dawson označio te slaba vidljivost svjetionika ako bi stajao na toj poziciji.
Zapitali su se je li je izabrao samo zbog blizine kamenoloma: naime, prvi kamenolom bio je udaljen četiri kilometra. To je već samo po sebi bilo nepraktično jer su kamen morali dovoditi konji, koje je u onim uvjetima bilo teško održavati. Možda je Dawson odlučio uštediti na mukama gdje stigne, misleći kako mu se neće obiti o glavu.
No, iz još nepoznatih razloga, komisija nije uspjela spriječiti gradnju svjetionika.
Svjetionik je izgrađen i u idućih 40 godina karijere, zbog svoje nevidljivosti sa sjeverne i južne strane, uzrokovao je brodolom još dvadesetak brodova. Potom je zamijenjen novim svjetionikom koji je izgrađen na vidljivijoj lokaciji.
Čak i nakon što je "umirovljen", nastavio je izazivati konfuziju na moru, naročito u doba mjesečine, kad bi njegovi zlatni dijelovi zasjali u mraku. A izgleda da je donio bizarnu nesreću čak i radnicima koji su u njemu živjeli i radili. Nekoliko njih umrlo je od teških bolesti, jedan se utopio dok je ribario, a jedan je umro nakon što ga je konj udario u glavu.
Nakon svega, svjetionik je napušten i djelomično srušen, a danas je i zaštićen spomenik baš zbog svoje lude prošlosti.
