Motar (Crithmum maritimum) je samonikla biljka iz porodice štitarki (Apiaceae), koja raste na stijenama, grebenima i liticama uz more, voli sunce, ne voli vjetar i sigurno ga poznajete kao "morsko cvijeće", vrlo rašireno po našoj obali i otocima. Naziva se još i morski komorač, matar, obalac, šćulac, obalni petrovac i trava Sv. Petra, a zbog toga što raste na liticama, berba motara nekada je bila posao onih najhrabrijih i najspretnijih.
Raširen je od Crnog mora i Mediterana sve do Sjevernog mora i Engleske i vrlo dobro podnosi vruća ljeta, ali i debele minuse. Često ćete naići na podatak da ga Shakespeare spominje u Kralju Learu, a nešto rjeđe na onaj da ga je naš renesansni pustinjak Mavro Vetranović opjevao i čitavo stoljeće ranije.
Motar je u prošlosti imao široku primjenu u kulinarstvu, kozmetici i medicini, bio je vrlo cijenjen kao antiskorbutik, diuretik, ali i protuotrov kod ugriza zmija. Pripisuju mu se brojna terapijska svojstva, bogat je eteričnim uljima, vitaminom C, mineralnim solima, jodom, organskihm kiselinama, fenolnim spojevima i omega 3 i omega 6 masnim kiselinama.
Danas se koristi uglavnom u gastronomiji, i to kao delikatesa. Najčešće se bere u svibnju i lipnju, oko blagdana Sv. Petra (29. lipnja), prije nego što procvjeta i dok su mu listovi mekani i svježi. Čisti se poput šparoga, tj. baca se onaj dio ispod mjesta na kojemu sam pukne.
Listovi motara slani su i aromatični, a u kuhinji se koriste svježi, blanširani, ukiseljeni ili prženi.
Blanširani motar odličan je s kuhanim krumpirom te u omletima, varivima i umacima. Hladna salata od blanširanog motara fantastična je uz tek kap maslinova ulja, octa i malo češnjaka.
Kuhan i ukiseljen motar izvrsno paše uz riblja jela (pogotovo ona od plave ribe), pečeno meso, pršut i tvrde sireve.
"Na lešo" sjajno se slaže s mahunama, bobom, krumpirom i tvrdo kuhanim jajima, a obavezno ga probajte u rižotima, ali i juhama i pitama.
