Vjeverice djeluju kao slatke, pametne, spretne i vješte životinjice. I jesu, osim što imaju jednu slabost – malo su zaboravne. No, nismo li svi? Baš kao što se ni mi ne možemo sjetiti gdje smo ostavili ključeve ili parkirali auto, ni one se često ne mogu sjetiti gdje su sakrile svoje lješnjake i žirove. S obzirom na to koliko ih „posade“, nije ni čudo. Tko bi vodio evidenciju o svemu?
Tužno je pomisliti na sav taj trud koji ulože, samo da kasnije ne bi pronašle polovicu svoje špajze. No, ovo ima i neke benefite: zahvaljujući njihovom zaboravu, svake godine niknu milijuni stabala diljem svijeta.
U procesu (samo)razmnožavanja sudjeluje i samo drveće. Steve Mould, britanski znanstvenik sa Sveučilišta u Oxfordu, objašnjava kako hrast svakih nekoliko (u prosjeku pet) godina odjednom proizvede i do deset puta više žirova nego prethodnih godina. Ova količina žirova premašuje kapacitete populacije vjeverica u okolici – na njihovo oduševljenje.
Premda je žirova nevjerojatno mnogo za vjeveričje standarde, one će se još žustrije baciti na posao, zatrpati sav višak i stvoriti zalihe. A to je upravo ono što hrast želi. Na pitanje zašto se ta hiperprodukcija žireva događa svakih nekoliko godina odjednom, umjesto da bude ravnomjerno raspoređeno kroz svaku godinu, Mould objašnjava kako bi u tom slučaju i populacija vjeverica, zajedno s njihovim predatorima, narasla da „popuni“ te kapacitete – ovako se prirodno regulira populacija predatora dok se hrast nesmetano širi.
Zasluge za širenje sjemena i plodova mogu se pripisati i pticama, no vjeverice definitivno dobivaju zlatnu medalju. Svake jeseni upadnu u manijakalnu fazu spremanja zaliha i zakopavaju lješnjake, žirove i orašaste plodove u krugu svojih nastambi, tamo gdje procijene da ih mraz neće uništiti. Ponekad u potrazi za idealnom lokacijom odu mnogo dalje od svoje kućice, zbog čega zakopane lješnjake možete pronaći svuda.
A koliko su lukave i pametne, govori nam ovaj podatak: u strahu da ih netko promatra (npr. predator ili konkurencija), ponekad će odglumiti da skrivaju lješnjak. Iskopat će rupu i odglumiti da zakopavaju lješnjak, a zapravo će ga ugurati u usta i potražiti sigurniju lokaciju.
Šteta što će ju kasnije vjerojatno zaboraviti. Znanstvenici procjenjuju kako u najboljem slučaju vjeverica pronađe samo dvije trećine zakopanih lješnjaka, od čega su dio tuđi lješnjaci. A ostatak? Većina zaboravljenih i izgubljenih lješnjaka ili žirova izrast će u drveće čime vjeverice postaju mali junaci sadnje drveća – pa makar toga ne bile svjesne…
