Galerija
Ogromna ekološka katastrofa zapamćena kao Veliki smog, iako su je zvali i Ubojitom maglom, pogodila je London 5. prosinca 1952. godine i trajala do 9 prosinca. Od respiratornih problema tih je dana umrlo više tisuća ljudi, a zajedno s onima koji su umrli od posljedica, broj žrtava popeo se dvanaest tisuća. Jedina dobra stvar koju je ova magluština prouzročila bilo je usvajanje Zakona o čistom zraku, što je bio jedan od važnijih datuma u povijesti zaštite okoliša.
Londonske magle
Smrtonosni smog koji je stajao nad Londonom punih pet dana i gotovo sasvim zaustavio život u gradu nastao je "zajedničkim snagama" prirode i čovjeka. Industrijsko zagađenje, pojačano kućnim loženjem, i polje visokog tlaka nad Londonom stvorili su kapu iz koje ispušni plinovi nisu mogli izaći.
London je zbog svog položaja uz rijeku oduvijek bio poznat po maglama koje su se znale usidriti i po tjedan dana. Fenomen “londonske magle”, guste, ljepljive i zagađene, jedan je od problema ovog velegrada još od 13. stoljeća, a do 16. stoljeća stanje je već bilo toliko loše da je ograničeno spaljivanje ugljena. Industrijalizacija je naravno samo pogoršala stvar.
Termin smog (emgl. smoke, dim + fog, magla) skovan je početkom 20. stoljeća, a autor mu je, dakako, Londonac. Do polovice 20. stoljeća ipak, najviše zahvaljujući tome što su se tvornice preselile iz grada na periferiju, zagađene magle bile su već puno rjeđe.
Pet dana kaosa
Ali, tog se 5. prosinca 1952. nad Londonom pojavila anticiklona pa je došlo do inverzije zbog koje su svi ispušni plinovi i svi nusprodukti izgaranja ostali zarobljeni blizu tla, a onečišćena magla potpuno je paralizirala grad.
Cestovni i željeznički promet usporeni su ili prekinuti, baš kao i zračni i brodski promet. Ulice i trgovi bili su sablasno prazni, javna su događanja otkazana, a kriminal je zavladao ulicama. Smog je bio tako gust da ljudi nisu vidjeli vlastita stopala, ostavljali su automobile nasred ceste, vladao je kaos, a niti hitne službe nisu mogle obavljati svoj posao. Bolnice su bile krcate zbog brojnih nesreća, a sve su se više javljali i ljudi s ozbiljnim respiratornim problemima.
Pravi opseg katastrofe pokazao se tek tjednima kasnije kada su prebrojane žrtve. Četiri godine kasnije, 1956., kao odgovor na Veliku maglu, britanska je vlada donijela zakon koji je predvidio područja bez dima i ograničio spaljivanje ugljena i u kućanstvima i u industriji, a građani su bespovratna sredstva bili ohrabreni da prijeđu na druge sustave grijanja.
Ni Pelješki, ni Krčki... Znate li koji je najduži hrvatski most?
