Zahvaljujući tvornici torpeda, prvoj u svijetu, Rijeka je u drugoj polovici 19. stoljeća bila središnja točka tehnološke, inovacijske i industrijske karte svijeta. Prvi torpedo napravljen je 1866. godine, a godišnja proizvodnja tvornice brojala je 800 primjeraka. Izum je odmah postao globalni hit, pa su na listi naručitelja bile baš sve ondašnje sile, Velika Britanija, Francuska, Italija, Njemačka, Švedska, Japan, Argentina, Rusija.
Tvornica je kasnije otvorila više pogona u inozemstvu, a još kasnije dopustila i licencnu proizvodnju, dok je iz Rijeke u stotinu godina isporučeno dvadesetak tisuća torpeda. Na svome vrhuncu, početkom 1940-ih, tvornica je imala više od četiri tisuće zaposlenih i proizvodila 160 torpeda na mjesec. U Rijeci je zadnji torpedo napravljen 1966. godine, a onda je tvornica značajno promijenila smjer, da bi početkom 1990-ih, kako to ide - propala.
Danas još stoji kompleks hala s pogonima, skladišta te armiranobetonska lansirna rampa iz 1930-ih s koje se simuliralo lansiranje projektila s brodova i iz zrakoplova. (Lansirne su se stanice naravno koristile za testiranje od samog početka, ali ranije, drvene, se nisu mogle nositi s tehnološkim napretkom i stalnim razvojem torpeda.) Danas je ona betonski podsjetnik na sjajnu inovacijsku prošlost Rijeke, jedinstveni spomenik industrijske baštine nepravedno zaboravljen na zapadu grada.
Eksplozivna riba
Sve je počelo u riječkoj ljevaonici metala (Fonderia Metalli) koja i nije baš dobro poslovala dok 1856. na mjesto tehničkog direktora nije došao Robert Whitehead i usmjerio sproizvodnju na parne strojeve za ratne brodove austrougarske carske flote i brodogradnju. Ovdje su izgrađeni i prvi naši parobrodi, a izvodila su se i razna akustička i aerodinamička istraživanja, čiji je najveži uspjeh svakako dokazan proboj zvučnog zida. Fonderija 1863. godine postaje Riječki tehnički zavod (Stabilimento tecnico fiumano), a kasnije Silurificio Whitehead, pa Torpedo fabrik von Robert Whitehead, pa dioničko društvo Robert Whitehead & Co.
Ali za samu ideju plovećeg obrambenog oružja zaslužan je Riječanin, kapetan fregate Giovanni Biagio Luppis, koji je početkom 1860-ih pokušavao napraviti “čuvara obale” (salvacoste).
Zbog nedovoljno sredstava i tehnološkog znanja nije uspio, ali se Whitehead prilično zagrijao za njegovu ideju. Već 1866. mijenja koncept Lupisova „plovećeg“ koncepta i razvija "eksplozivnu ribu", koja izgleda poput tune i kreće se ispod površine.Održavanje torpeda na stalnoj dubini bilo je moguće zbog posebne Whiteheadove sprave koju je svijet smatrao čudom, a Whitehead svojom tajnom koju nije želio odati nikome, čak ni uredu za patente.
Svjetski uspjeh i propast
Potražnja je bila ogromna, a Engleska, Rusija, Francuska, Njemačka, Austro-Ugarska, Danskoj i Italija bile su glavni klijenti. Veliki naručitelji bile su i Argentina, Belgija, Grčka i Portugal, a manje količine naručivale su i brojne druge zemlje.
Tvornica je poslovala iznimno uspješno iako se vlasnička struktura promijenila nakon Whiteheadove smrti. Početkom 20. stoljeća opet je uz torpeda, proizvodila i brodove te počela i s proizvodnjom podmornica.
Nakon zastoja proizvodnje krajem Drugog svjetskog rata, pod imenom Jadran tvornica proizvodi sve i svašta, od lokota, preko alata i plamenika do kompresora te pneumatskih bušilica i čekića. Potpm se kratko zove "Aleksandar Ranković", a 1953. postaje Tvornica "Torpedo" i nadalje proizvodi traktore, teretna vozila i dizelske motore. U Domovinskom ratu u njoj je proizvedeno i lako oklopno vozilo za potrebe HV-a. Ubrzo je pala pod stečaj i proizvodnja je zauvijek ugašena.
