Galerija
Giacomo Girolamo Casanova rođen je u Veneciji, ili kako bismo onda rekli, Mlecima, 2. travnja 1725. godine, u skromnoj obitelji putujućih glumaca, pa se o njegovu odgoju brinula prvo baka, a onda jedan svećenik čijoj se obitelji preselio. On ga je kao nadarenog dvanaestogodišnjaka i poslao na studij u Padovu, ali zahvaljujući njemu, zapravo njegovoj nećakinji, Casanova je doživio i prvo intimno iskustvo, što će ga, da ne stvaramo lažnu napetost – i prilično odrediti u životu.
Iako je diplomirao pravo, ono ga nije previše zanimalo, berem ne onoliko koliko filozofija, kemija, medicina, kabala te – uz ljubovanje – i kocka. Obrazovan i očito vrlo šarmantan, uz malo sreće koja mu je dala prvi podstreh da se vine u svijet (spasio je mletačkog plemića koji mu se za to velikodušno odužio), proživio je nekoliko uzbudljivih desetljeća prema kojima se tračevi o Katarini Velikoj, život "talentiranoga" gospodina Ripleyja, čitava saga o Jamesu Bondu i obmana Anne Delvey zajedno čine podosta nemaštovitima.
Profesionalni je život započeo dakle kao pravnik, a poslove je mijenjao iz dosade ili nužde. Radio je kao violinist u kazalištu, bio je vojnik, pisac i prevoditelj, državni službenik, špijun, alkemičar, vlasnik manufakture svile, samoprozvani plemić, vitez i, čini se, prilično vješt iluzionist. Posljednje mu je zanimanje, ono knjižničara grofa Waldsteina u dvorcu Dux u današnjoj Češkoj, kao i uopće posljednji period života, bilo toliko dosadno da je razmišljao o samoubojstvu, a na nagovor liječnika, s terapeutskom svrhom, počinje pisati memoare –"Histoire de ma vie".
Na više od tisuću stranica i u punih 12 svezaka Casanova opisuje svoj raskalašen život, bez imalo srama, morala, uljepšavanja ili kajanja, ali istovremeno stvara i plastičan portret europskog društva 18. stoljeća. Casanovini su Memoari, iako je teško vjerovati da ih je ikada namjeravao objaviti, uvjerljivo pobijedili sve ostalo što je napisao. U njima opisuje doživljaje do svoje 49. godine, kada je izgleda ostao i bez ljepote i bez karizme, a imetak je što prokockao što poklonio stanovitoj (sebi ravnoj) kurtizani Marianne de Charpillon koja mu je zavrtjela glavom, baš kako mu je pri prvom susretu i obećala.
"Cijelog sam života bio žrtva svojih osjetila; uživao sam u gubljenju pravog puta, stalno sam živio usred zablude, bez utjehe osim svijesti da sam u krivu", napisao je Casanova u onome što će postati jedno od najpoznatijih autobiografskih djela u povijesti svjetske književnosti. Iako mu se pripisivalo na tisuće avantura, on ih opisuje tek oko stotinu i trideset. I ne, nisu sve bile sa ženama, opisao je i "druženja" s tri muškarca. Iako mu neki kritičari (možda zaplašeni brojem) predbacuju da detaljnije opisuje jelo i pilo negoli seksualne podvige, Casanovino štivo zahtijeva dobar želudac ne samo zbog priličnog broja onog što bi danas bila kaznena djela, uključujući više silovanja i incest s vlastitom kćeri, nego i zbog načina na koje je dolazio do onoga (ili onih) što si je zacrtao.
S druge strane, Casanova je u mnogome bio ispred svog vremena – smatrao je žene ravnopravnima, nije pravio razliku s obzirom na njihovo podrijetlo, izgled, dob, vjeru ili nacionalnost – dapače svaku je opisivao kao „najljepšu“ i niti jednu (barem u tom trenutku) ne promatra tek kao tijelo, nego traži i osjeća povezanost kroz razgovor i smijeh i iskreno mu je stalo da svoje odabranice ne razočara (osim detaljčića da ih je često „uzimao“ na prijevaru, silom i protiv njihove volje te ostavljao razdjevičenima, nosećima i izopćenima).
Neodoljivi prevarant
Svojom magijom nije očaravao samo žene, jednako je uspješan bio u uvjeravanju i majki i očeva da mu povjere svoje kćeri, trgovaca, moćnika, papa i vladara da mu povjere važne poslove i svoje bogatstvo, a s jednakom je lakoćom pristupao svim slojevima, pa i najnižim - svodnicima, prostitutkama, prevarantima i kockarima.
Casanova se kretao i među najpoznatijim ljudima, plemićima, znanstvenicima i umjetnicima, svojega vremena. Razgovarao je i družio se s Voltaireom, Goetheom, Ruđerom Boškovićem i Mozartom, dvojicom papa, Benjaminom Franklinom, Madame de Pompadour, carom Josipom II., Katarinom Velikom i Lujem XV. Prijatelje i obožavatelje stjecao je bez muke, ali ih je lako i gubio, uglavnom zbog kocke, prevara, podvala i skandala. Iz svakoga grada u kojemu je živio odlazio bi s debljim dosjeom nego što je stigao, kao i s – više neprijatelja, uglavnom ljutih supruga svojih ljubavnica.
Bio je više puta u zatvoru. U Francuskoj je 1750. godine zatvoren zbog bezbožnosti i magije, po povratku u Veneciju pet godina kasnije inkvizicija ga zatvara zbog kabalizma, rozikrucijanstva i poticanja mladeži na razvrat. O njegovu spektakularnom bijegu iz zatvora Piombi u Duždevoj palači priča se i danas. Uspio je stići do Pariza, nadjenuo si ime Chevalier de Seingalt, osnovao nacionalnu lutriju i tako je postao nezamislivo bogat. Proputovao je Europu od Rige i Istanbula do Barcelone, a nakon 18 godina dopušten mu je povratak u rodni grad iz kojega je ponovno prognan zbog oštre satire mletačkog plemstva koju je napisao.
Na svojim brojnim putovanjima mladi Casanova se više puta zaustavljao i u Istri. U svojim memoarima opisuje posjet Vrsaru krajem 1743. godine, koji ga se nimalo nije dojmio, dapače naziva ga izrazito "ružnim mjestom", ali mu se zato prilično svidjela riba u ulju kojom su ga ponudili i refošk koji je pio, baš kao i domaćica lokalnog župnika. U Vrsar je navratio i nekoliko mjeseci kasnije, kada ga je vrsarski liječnik razdragano počastio iz zahvalnosti što mu je značajno popravio posao nakon odlaska. Župnikovoj je domaćici, izgleda, Casanova ostavio "uspomenu" koju je ona nesebično podijelila s drugim mještanima. Više je puta između 1743. i 1747. godine posjetio i kaštel Bembo-Soardo kod Bala, pretpostavlja se - zbog njegove vlasnice.
Giacomo Casanova umro je 4. lipnja 1798. godine, samo nekoliko mjeseci nakon što je Napoleon osvojio Veneciju. Kao da je padom Mletaka, grada-države poznate po razvratu, kocki, kurtizanama i karnevalu, u koji su po malo zabave dolazili imućni i razmetni sinovi, umrla i njihova posljednja iskrena personifikacija. Iako su mu Memoari donijeli status velikog ljubavnika i ženskara, usuđujemo se reći da je Casanova bio puno više od toga. Ta zaveo je čitavu Europu.
