Smrtna kazna starim je Rimljanima bila nešto sasvim uobičajeno, a način pogubljenja ovisio je o počinjenom zločinu. Pritom su Rimljani bili prilično maštoviti, pa su uz davljenje, koje je bilo najčešće, prijestupnici pogubljivani utapanjem u vreći s divljim životinjama, bacanjem zvijerima, pokapanjem na živo, razapinjanjem na križ.
Ovo posljednje bilo je smatrano posebno bolnim i ponižavajućim, pa su građani Rima najčešće bili pošteđeni takve sramotne i brutalne smrti, ali kradljivci, silovatelji, ubojice, klevetnici, izdajnici, kao naravno i odbjegli robovi i kršćani znali su da iz za njihova djela čeka stroga kazna.
Godine 450. pr. Kr. na Forum Romanum bilo je izvješeno je 12 brončanih ploča, tzv. Zakonik 12 ploča, sa zapisanim prvim rimskim zakonima, što je bila velika pobjeda plebejaca jer im se od tada sudilo po pisanom zakonu, a ne prema hiru patricija, a kazne su bile jasno određene pa nisu više ovisile o volji suca.
U Zakoniku napisanom na dvanaest ploča tako je stajalo i da se mrtvi ne smiju pokapati u gradu, da se djeca s vidljivim fizičkim oštećenjima imaju osuditi na smrt (vjerovalo se da su to demonska posla), kao i to da se ubojice, klevetnici i izdajnici i robovi pljačkaši, osuđuju na smrt bacanjem s Tarpejine litice.
Litica južnog vrha kapitolskog brda, s pogledom na Forum, gotovo okomita, visoka 25 metara i s oštrim stijenama u podnožju, nazvana je Tarpejinom prema izdajnici navodno pokopanoj u njezinu podnožju.
Tarpeja je prema legendi bila kći zapovjednika Kapitola koja je otvorila Sabinjanima vrata grada u zamjenu za zlato. Pogađajući se s njima, Tarpeja je navodno rekla da želi ono što nose na lijevoj ruci – misleći na zlatne narukvice, ali su je, ušavši u grad, i sami zgađeni njezinom izdajom, Sabinjani zatrpali i zdrobili nasmrt svojim štitovima – koje su također nosili u lijevoj ruci.
Bacanje s Tarpejine litice bila je izuzetno sramotna smrt, a takva se kazna izvršavala do 1. stoljeća kada je zabranjena zakonom. Latinska uzrečica "Arx Tarpeia Capitoli proxima" (Tarpejina stijena je blizu Kapitola), ponavljala se kao podsjetnik da vrlo lako može iz milosti pasti u nemilost vlasti.
Tarpejina litica često se pojavljivala kao književni motiv u kasnijim stoljećima, pa je tako spominju i Sante Alighieri, Shakespeare, Cervantes i Ezra Pound.
