Iako je moderna, globalno standardizirana putovnica u upotrebi jedva sto godina, koncept ulaska u tuđe zemlje ili gradove uz predočenje kakvog papira kao jamstva prilično je star. U korijenu imena i današnje isprave koja se u mnogim jezicima zove "passport" ili slično tome, kriju se riječi proći i vrata, odnosno tradicija europskih srednjovjekovnih gradova da se na gradskim vratima kontrolira tko ulazi.
Od biblijskih vremena
Prva poznata putovnica, odnosno putna isprva, spominje se u Bibliji u Knjizi proroka Nehemije, a njemu je bila i "izdana" i to u 20. godini vladavine perzijskog kralja Artakserksa, oko 450. pr.n.e. Nehemija je trebao prijeći Eufrat zbog ponovne izgradnje jeruzalemskih zidina, pa je kralj Artakserkso za njega tražio (i dobio) jamstvo slobodnog prolaza do Judeje.
U srednjovjekovnom islamskom kalifatu zemlju su smjeli napustiti samo oni koji su platili porez, pa je zapravo potvrda o plaćanju služila i kao putna dozvola. Prva ozbiljnija kontrola granica u povijesti ona je koju je uveo langobardski kralj Ratchis 746. godine, kako bi imao nadzor nad izbjeglicama, neprijateljima i izdajicama.
Hodočasnici su također uglavnom morali imati neku putnu potvrdu, od svećenika ili župnika, a od 16. stoljeća bilo je uobičajeno da trgovci i ostali putnici nose sa sobom dokumente koje su za svoje građane izdavali gradovi. A prvi pak zakon o putovnici, barem za neke, potpisao je stoljeće ranije Luj XI., 1462. godine. Putovnicu s imenom i fizičkim opisom osobe prema tom su zakonu dobivali časno otpušteni vojnici kako bi se razlikovali od dezertera.
... do masovnih putovanja
Još su nekoliko stoljeća putovali samo rijetki, a onda se sve promijenilo s razvojem željeznice i – putničkog prometa. Granice je postalo gotovo nemoguće kontrolirati, a kako su i vremena bila nešto sretnija, većina je država imala prilično opuštene zakone o putovanju pa do Prvoga svjetskog rata putni papiri gotovo da i nisu postojali.
Prva moderna putovnica bila je britanska i izdana je 1914. godine, nakon što je na snagu stupio Zakon o državljanstvu i statusu stranaca. Vrijedila je dvije godine, a imala je korice od tvrdog kartona koje su štitile jedan presavijeni list papira. Na njemu je, uz fotografiju, stajao i osobni opis, s detaljima poput "oblika lica", "tena" i "crta lica".
Putovnica standardiziranih na globalnoj razini dosjetile su se članice Lige naroda 1920. godine, s ciljem lakšeg "održavanja mira" nakon prvog velikog rata. Francuska je prva uvela otisak prsta kao identifikacijski element u putovnice, a EU je ujednačila format i propisala tamno plavu i bordocrvenu boju korica 1981. godine.
Biometrijske putovnice postoje već skoro dvadeset godina, a vjerojatno najdavnija godina rođenja ikada upisana u putovnicu je 1303. pr. n. e. Naime, mumuficirani Ramzes II. koji se je 1975. iz Egipta morao hitno otputovati u Francusku zbog gljivica, morao se i sam pridržavati zakona pa je tako dobio egipatsku putovnicu. Pod zanimljanje piše: „kralj (preminuo)“.
Njemački gradić iz bajke čiju je slobodu sačuvao pijani gradonačelnik, a Disney ga je doslovno precrtao
