Mandani su indijansko pleme Velikih ravnica koje je stoljećima živjelo na području današnje Sjeverne Dakote. Ondje su osnovali stalna sela s velikim, okruglim zemljanim ložama u kojima su živjele matrijarhalne obitelji.
Mandani su kroz povijest razvili bogatu agrarnu kulturu. Bili su velika trgovačka nacija, a često su kukuruz, kojega su imali u izobilju, mijenjali za meso i mast bizona. Od brojnih poljoprivrednih plemena koja su živjela na tom području, Mandani se posebno ističu po složenim religijskim vjerovanjima i obredu koji se naziva Okipa (O-kee-pa).
Vrsni zemljoradnici koji su bili podređeni svojim ženama
Ovo pleme je razbijalo stereotipe o Indijancima sa sjevernoameričkih ravnica, koje je svijet zamišljao kao nomade na konjima koji trče za bivolima i žive u šatorima. Bili su vrsni zemljoradnici koji su proizvodili kukuruz, grah, suncokret, duhan, bundeve i tikve.
Kulture su proizvodili za vlastite potrebe, ali su u tome bili toliko vješti da su brzo počeli izvoziti ove proizvode. Mijenjali su ih za druge potrepštine sa susjednim plemenima, a kasnije i s Europljanima i Amerikancima.
Njihove nastambe su bile kružne građevine izgrađene djelomično pod zemljom. Bile su ograđene balvanima prekrivenim vrbovim prostirkama i tankim slojem fine zemlje. Tipična kuća je primala između 15 i 25 ljudi, a posjedovale su ih žene. Osim kuće, žene su bile vlasnice zemlje, svih predmeta u kući, kao i svih životinja s kojima su Mandani dijelili život.
Razvijena sela kojima upravljaju majčini klanovi
Mandanska sela su imala otvoreni trg smješten u samome centru. U središtu se nalazilo svetište, Mni-mih-douxx, koje je bilo posvećeno Usamljenom čovjeku – spasitelju koji se pobrinuo za svoj narod tijekom velike poplave. Na trgu je bila najveća zgrada u selu, koja jedina nije imala kružni oblik. To je bilo središte vjerskog, političkog i društvenog života.
U društvu Mandana, svaka osoba pripada majčinom klanu, sustavu srodstva kojega antropolozi nazivaju matrilinearnim. Nakon udaje, žene nisu selile u kuću svoga muža, već su ostajale u zemljanoj kući svoje majke i nastavljale obrađivati svoja polja. Antropolozi ovakvu praksu nazivaju matrilokalnim prebivalištem.
Okipa - bizarni ritual koji je trajao četiri dana
Mandani se posebno ističu zbog Okipe, četverodnevne ljetne ceremonije, koja ima mnogo paralela sa Sunčevim plesom, koji je simbolično označavao ulazak mladih djevojaka u svijet odraslih. Bio je to ritual obnove, kroz koji su Mandani obilježavali plemensko jedinstvo.
Okipa se održavala kako bi se osigurao reproduktivni uspjeh bivola, usjeva i muškaraca, a za razliku od Sunčeva plesa, služio je kao ceremonija inicijacije za mladiće.
Ceremonija se održavala u posebnoj zemljanoj loži, čija je unutrašnjost bila obojena u crno na zapadnoj strani te u crveno na istočnoj. Ceremoniju nitko nije mogao propustiti, a sudionici su sva četiri dana postili i plesali, kako bi na kraju ceremonije mogli usnuti lijepe snove.
Vješali su hrabre ratnike koji bi visjeli u zraku sve dok se ne onesvijeste
Posebno je bizaran drugi dan ceremonije, kad su sudionike probadali ražnjevima kroz kožu na prsima pa dizali visoko u zrak konopcima od sirove kože. Tako su nesretni ljudi visjeli sve dok ne bi pali u nesvijest. Kada bi se onesvijestili, spustili su ih na zemlju i ostavili da sami dođu k sebi jer se vjerovalo da tada imaju najmoćnije vizije.
Treći dan ceremonije, Mandani su oblačili čudnovate kostime koji su označavali plodnost. Među sudionicima je posebno važan The Foolish One, muški klaun koji je obojen u crno i ukrašen bijelim mrljama. „The Foolish One je imao bivolji rep i goleme genitalije. Dvije bundeve, visjele su ispod golemog, lažnog penisa, koji je bio spojen s dugačkim štapom kojega je čovjek nosio“, opisuje povjesničarka Tracy Potter koja je sudjelovala na ceremoniji.
Četvrti dan ceremonije, obilježio je ples s bivolom. Četiri odabrana plesača bi izašla iz lože, a tada bi pozvali bivole da s njima otplešu sveti ples.
Muškarci bi stekli veliku slavu nakon što bi preživjeli ovaj ritual. Oni najhrabriji su, u znak zahvalnosti, plemenu poklonili mali prst na llijevoj ruci, koji bi im odsjekli sjekirom. Na kraju rituala bi dobili potvrdu od velikog duha i postali odrasli članovi ovog jedinstvenog plemena.
Okipa se izvodila sve do 1889., a dijelovi ceremonije s tjelesnim žrtvovanjem, prekinuti su ranije, pod pritiskom kršćanskih misionara.
